MOSKVA - Sreli su se početkom 2001. godine u blizini Kakovskaje, stanice moskovskog metroa, gdje se obično okupljaju lokalni alkoholičari.
Marina Viričeva imala je 19 godina, bila je u šestom mjesecu trudnoće i jedva je sastavljala kraj s krajem. Aleksandar Pičuškin, koji je bio stariji od nje, ponudio joj je alkohol po niskoj cijeni.
`Pođi sa mnom, imam neku krijumčarenu robu, sakrio sam je u obližnjoj umi`, rekao je Pičuškin. Na momenat je zastala, ali je ipak prihvatila njegovu ponudu.
Poslije nekoliko minuta hoda došli su u blizinu parka Bitsevski. Pičuškin ju je tada uhvatio za kosu, udario nekoliko puta i bacio u bunar dubok više od šest metara. Borila se više od sat vremena i uspjela je da smogne snage da se popne uz bunar. Viričeva, koja je uspjela kasnije i da se porodi, bila je jedna od srećnih.
Riječ je o jednoj od nekoliko desetina žrtava Aleksandra Pičuškina, kome je suđenje počelo krajem prošle sedmice. On je tokom svog četrnaestogodišnjeg krvavog pohoda ubio 49 ljudi. I ne samo da nije porekao ubistva, već je insistirao da je ubio, u stvari, čak 63 osobe.
`Ja sam veliki ljubitelj šaha`, bilo je prvo što je rekao policiji, koja je u njegovom stanu pronašla šahovsku tablu gdje su 63 od ukupno 64 polja bila prekrivena novčićima. Viričeva je samo jedna od ukupno 90 svjedoka koji će svjedočiti tokom naredna dva mjeseca, koliko će trajati suđenje.
Pičuškin je, navodno, svoju `karijeru` započeo daleke 1992. godine, kada je Andrej Čikatilo, Rostovski Trbosjek, osuđen na smrtnu kaznu nakon što je iskasapio 52 žrtve. Pičuškin je rekao da je `želio da nadmaši Čikatilov rekord`.
Prema riječima tužioca, Pičuškinova prva žrtva bio je Mihail Odjičuk, njegov školski kolega. Prošlo je devet godina nakon što je ubio svoju narednu žrtvu, ali tada je Bitsevski park pretvorio u polje smrti. Samo te godine u parku je ubio 11 osoba. Uglavnom su žrtve bili muškarci koji su parkom lutali u potrazi za alkoholom.
Viričeva nije bila jedina žrtva koja je uspjela da se izvuče; krajem 2001. godine isto je učinio i sa siročetom Mihailom Lovoim, koji je tada imao 14 godina i kog je Pičukin bacio u isti bunar kao i Viričevu.
I on je uspio da pobjegne, da bi sutradan na istom mjestu vidio svog napadača. Međutim, to nije zabrinulo Pičuškina.
`Znao sam da niko neće vjerovati djetetu`, rekao je Pičuškin policiji. I bio je u pravu.
Kako su godine prolazile, ubistva su postajala sve okrutnija, jer je Pičuškin počeo da otvara lobanje svojih žrtava na koje je kasnije stavio grančice. Više se nije ni trudio da sakriva leševe.
Međutim, juna prošle godine, pozvavši Marinu Moskaljovu u park, napravio je kardinalnu grešku. Poslije nekoliko piva, ona ga je upozorila da je sinu ostavila poruku s kim je i gdje se nalazi.
Pičuškin je priznao da je u početku oklijevao, ali da je `bio raspoložen` te da je odlučio da rizikuje i ubio je. Kako se nije vratila kući, njen sin je pozvao policiju i rekao joj sve detalje.
Vodeći moskovski psihijatri Pičuškina su proglasili duševno zdravim.
Kako je smrtna kazna u Rusiji ukinuta, Pičuškin može biti osuđen samo na kaznu doživotnog zatvora. Za rođake njegovih žrtava to nije dovoljno.