VAŠINGTON - Egipat se našao na sudbinskom raskršću. U toj zemlji nijedan istinski korak ka demokratiji, međutim, nije moguć sve dok se ne promijeni nekoliko zakona i ustav, procenjuje "Washington Post" u pokušaju da ogovori na suštinsko pitanje: kuda ide ta mnogoljudna muslimanska zemlja, koju danima potresaju sukobi.
Prvo se moraju promijeniti odredbe koje opoziciju onemogućavaju da
kandiduje svog kandidata za predsjednika, zatim ukinuti vanredno stanje koje snagama bezbjednosti omogućavaju da drže ljude u pritvoru bez optužnice, uvesti sudsko nadgledanje izbora, obezbijediti uticaj umjerenijih pripadnika vladajuće partije u državnoj mašineriji...
Vašintonski dnevnik objašnjava tri moguća scenarija raspleta u Egiptu.
Iranski ishod: Šah Mohamad Reza Pahlavi bio je, kao Hosni Mubarak danas, stub američke moći na Bliskom istoku i imao je diplomatske odnose sa Izraelom. Kada je svrgnut, vlast u Iranu preuzela je teokratska klika na čelu sa ajatolahom Ruholahom Homeinijem, koja je ugušila pokret koji su u početku vodili studenti i umjerene snage. To je nanijelo štetu SAD jer je Iran postao antiizraelska snaga u regionu.
Poređenje je, međutim, nepotpuno, jer u Egiptu nema duhovnog niti vjerskog lidera koji živi u Parizu i čeka trijumfalan povratak u Kairo, iako su neki zabrinuti za mogućnost da islamisti preuzmu vođstvo protesta.
Mulsimanska braća su u Egiptu ilegalna, ali tolerisana
organizacija, koju je Mubarak koristio kao izgovor da bi odbacio zahtjeve za većim slobodama.
Neki smatraju da bi Muslimansku braću, ako dođu na vlasti, bilo nemoguće smijeniti, drugi navode da njihovi lideri žele da nametnu islamske zakone, ali postepeno, a ne odjednom kao u Iranu, dok ih treći odbacuju kao snagu, tvrdeći da oni mogu da računaju na svega oko 100.000 sljedbenika, u zemlji koja ima 80 miliona stanovnika.
Indonežanski ishod: Predsjednik Suharto je 32 godine bio na vlasti kao američki saveznik i Bijela kuća se plašila posljedica njegovog odlaska, ali je na kraju ta najmnogoljudnija muslimanska zemlja uspjela da uvede demokratiju i ostane ključni partner SAD.
Za neke analitičare to je izgledniji scenario, jer i Egipat ima sekularnu
tradiciju i jaku vojsku, uz čiju pomoć bi uvođenje demokratiizacije
osnažile umjerene snage.
Rumunski ishod: Rumunska revolucija je svrgnula i likvidirala diktatora, ali su narednih mjeseci vojska i komunistička elita uspjeli da opstanu. Egipatske službe bezbjednosti broje oko milion ljudi, tako da je moguće da vladajuća elita polako istisne opoziciju, sa Mubarakom kao prelaznim predsjednikom i kozmetičkim reformama koje bi pružile iluziju promjene. U tom slučaju, državna kontrola nad medijima se ne bi ukinula, a izborima bi se i dalje manipulisalo.
Ono što je Rumuniju spasilo bilo je to što je ta zemlja željela da postane članica NATO i Evropske unije, pa je na kraju izrastao demokratskiji sistem vladavine. Takvih motiva u Egiptu trenutno nema, konstatuje "Washington Post".