NJUJORK- Na osnovu trenutnih pokazatelja u svijetu do 2030. godine 69 miliona djece moglo bi umrijeti od uzroka koji se u većini slučajeva mogu spriječiti!
Na to je upozoreno danas iz UNICEF-a, koji u svom najvažnijem godišnjem izvještaju upozorava na zastrašujuće prognoze u periodu do provođenja Ciljeva održivog razvoja.
Prema svim pokazateljima, kako je naglašeno, a u koliko se svijet ne fokusira na položaj najugroženije djece, u istom vremenskom periodu će 167 miliona djece živjeti u siromaštvu, dok će 750 miliona djevojčica biti prisiljene na brak.
„Oduzimanje poštene šanse u životu za stotine miliona djece, ne samo da ugrožava njihovu budućnost, nego i budućnost njihovih društava zbog međugeneracijskog prenosa ugroženosti“, rekao je UNICEF-ov izvršni direktor Anthony Lake.
U izvještaju se navodi i to da su svjetske stope smrtnosti djece do pet godina više nego prepolovljene od 1990. godine, dječaci i djevojčice pohađaju osnovnu školu u jednakim brojevima u 129 zemalja, a broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu širom svijeta je skoro upola manji nego što je bio 1990-tih godina.
Ovaj napredak, međutim, nije bio ni pravičan ni ravnomjeran, jer su za najsiromašniju djecu duplo veće šanse da će umrijeti prije petog rođendana i da će biti hronično pothranjena u odnosu na najbogatiju djecu.
U većem dijelu Južne Azije i Subsaharske Afrike djeca čije su majke bez obrazovanja imaju 3 puta veće šanse da umru prije nego što napune 5 godina nego djeca čije majke imaju završenu srednju školu.
A djevojčice iz najsiromašnijih kućanstava imaju 2,5 puta veće šanse da se udaju kao djeca nego djevojčice iz najbogatijih kućanstava. " naglašeno je u izvještaju UNICEF-a.
Budućnost je najmračnija u Subsaharskoj Africi, gdje najmanje 247 miliona djece, odnosno 2 od 3, živi u višedimenzionalnom siromaštvu, lišeni onoga što im je potrebno za opstanak i razvoj, i gdje skoro 60 posto mladih od 20 do 24 godine iz najsiromašnije petine stanovništva ima manje od četiri godine školovanja.
Iako obrazovanje igra jedinstvenu ulogu u smanjivanju socijalnih razlika kod djece, broj djece koja ne idu u školu je porastao od 2011. godine, a značajan dio djece koja idu u školu ne uče.
Izvještaj ukazuje na dokaze da ulaganje u najugroženiju djecu može donijeti trenutne i dugotrajne koristi, pa u prosjeku za svaku dodatnu godinu obrazovanja, zarada djeteta kada odraste se povećava za oko 10 posto, a za svaku dodatnu godinu školovanja koju završe mladi jedne zemlje, stopa siromaštva te zemlje pada za 9 posto.
Najsiromašnija i najmarginalizovanija djeca se suočavaju sa preprekama u dobivanju socijalnih usluga koje su im potrebne i na koje imaju pravo. Jedna od prepreka je to što nisu upisana u matične knjige rođenih – što je obično potrebno za pristup osnovnim uslugama i za ostvarenje prava.
Oni kojima je socijalna pomoć najpotrebnija se često susreću sa stigmatizacijom: neke državne institucije su davale netačne informacije romskim porodicama, a neke porodice su se suočavale sa diskriminacijom kada su tražile socijalnu pomoć za djecu sa smetnjama u razvoju.
Programi državno-subvencionisanog zdravstvenog osiguranja, koji su namijenjeni ugroženim grupama i koji djeci pružaju besplatnu zdravstvenu zaštitu, se pojavljuju u Bjelorusiji, Hrvatskoj i Rumuniji.
U Mađarskoj, Makedoniji, Rumuniji i Ukrajini, romski medijatori za zdravlje i zajednicu pomažu Romima da pristupe raznim uslugama.