BIJELJINA - Ovo je "diplomatski 11. septembar" i diplomatska katastrofa - najčešće su ocjene u svjetskoj javnosti, nakon što je veb portal "Vikiliks" počeo da objavljuje dokumente Stejt departmenta.
Italijanski ministar vanjskih poslova Franko Fratini smatra da je riječ o pravoj katastrofi koja će uništiti povjerenje koje postoji među državama i objavljivanje podataka naziva "diplomatskim 11. septembrom".
Drugi ističu da će diplomate nastaviti sa svojim dosadašnjom tradicijom - u javnosti će biti izuzetno uljudni, a brutalno iskreni u izvještajima koji šalju Stejt departmentu.
Ser Kristofer Mejer, bivši britanski ambasador u SAD, ističe da najnovija afera neće ništa bitno promijeniti u ponašanju diplomata, ali će biti mnogo pažljiviji kada se radi o elektronskoj komunikaciji i arhiviranju.
To je lekcija koju će vlade brzo naučiti. Britanski diplomati bili su osramoćeni više puta, a posebno velika afera je izbila kada su izgubili diskove na kojima su se nalazali podaci o hiljadama građana - smatraju u Londonu.
Profesor Majkl Koks smatra da izuzetno povjerljivi podaci neće doći u javnost bez obzira na informatičku eru u kojoj živimo. On naglašava da su opasnije kampanje koje vlade vode protiv veb portala koje objavljuju povjerljive dokumente.
Londonski "Indipendent" objavio je tekst u kome naglašava da je "Vikiliks" pokazao koliko su zapravo britanski mediji snishodljivi prema vlastima.
"U Prvom amandmanu u SAD koji garantuje slobodu govora svaka restrikcija smatra se izuzetkom od pravila, a u Velikoj Britaniji sloboda govora je nešto o čemu se može pregovarati. Pravo vlade na tajnost važnija je od prava javnosti da bude obaviještena o svemu", upozorava Džon Kempsner, izvršni direktor Indeksa cenzure u Velikoj Britaniji.
Sve vlade imaju pravo da štite nacionalnu bezbjednost - to je nesporno, ali u slučaju "Vikiliksa", smatra ovaj stručnjak, pitanje slobode govora je ključno. Javnost mora znati kada je neka vlada uključena u nešto što je nelegalno ili kada se jedno govori privatno, a drugo u javnosti.
Ima i drugačijih stavova. Tako En Eplbaum u tekstu u "Vašington postu" ističe da je u potrazi za slobodom govora "Vikiliks" zapravo "naštetio poštenom govoru".
Ona upozorava da će od sada samo autoritarne vođe u međusobnim razgovorima biti iskreni. "Npr. ruski funkcioneri svaku politički nekorektnu izjavu mogu zadržati izvan medijske scene, a kineski generali ionako nikada ne razgovoraju s novinarima" - navodi ona i dodaje:
"Teško je od nižerangiranih funkcionera u Iranu očekivati da će dati `Vikiliksu` informaciju, jer će ih režim ubiti ili zlostavljati njihove porodice, a nižerangirani američki funkcioneri koji su `Vikiliksu` najvjerovatnije dali informacije doživjeće duboku starost".
U stvari, smatra Eplbaumova, stvarne tajne režima u kojima neme slobode govora i gdje se kontrolišu sve informacije - tek trebaju biti otkrivene.
Ona navodi kako da bi bilo zanimljivo pročitati kineske diplomatske dokumente ili ruske vojne telegrame ili saznati kakve rasprave vode Iranci o svom nuklearnom programu ili vidjeti planove Sjeverne Koreje o invaziji na južnog susjeda.