Svega nekoliko sati vožnje od malezijske prijestonice, poznate po sjaju i blještavilu, nalazi se selo gdje žive malezijski domoroci, poznati kao zaboravljeni Malezijci.
Oskudno obučeni, sa vidljivim znakovima neuhranjenosti, pripadnici ovih drevnih malezijskih plemena jedva preživljavaju, jer bukvalno nemaju od čega da žive.
Selo Bertang Lama je dom malezijskog Semai naroda, plemenske zajednice koja još živi u teškim uslovima, dok je ostatak zemlje potpuno modernizovan.
Selo, u kojem živi oko 300 seljana, nalazi se u blizini Čeroha, malog grada u centralnom Pahangu, koje se nalazi u podnožju Titivangsa planina, jednom od najnepristupačnijih dijelova Malezije.
Narod Semai, nekada nomadski narod, ovdje se naselio prilično davno i sada od države traži pravo na zemlju koju je naselio, kao i pravo na osnovne životne potrebe - tekuću vodu, struju, medicinsku zaštitu i obrazovanje svoje djece.
U selu čiji se stanovnici bore za goli opstanak, uslova za uzgoj hrane skoro da i nema, tako da se seljani uglavnom bave lovom, od čega se i prehranjuju. Oni preduzetniji odlaze u okolnu džunglu i sakupljaju bambus koji kasnije preprodaju za izradu namještaja.
Međutim, od toga se ne može živjeti, jer je džungla skoro potpuno posječena od strane bogatih korporacija i proizvođača namještaja. U opštoj neimaštini, ovo malezijsko pleme jedva preživljava i iz godine u godinu je sve manje.
Procjenjuje se da na cijelom Malezijskom poluostrvu ima oko 45.000 pripadnika Semai naroda. Inače, Malezija je poznata po svojoj multikulturalnosti, jer u njoj živi oko 150.000 pripadnika raznih plemana i govori se čak 19 jezika i dijalekata.
Kolin Nikolas, koordinator jedne humanitarne organizacije koja pomaže narodu Bertang Lame, kaže da su Semai, kao i ostale domorodačke zajednice, postali "zaboravljeni i nevidljivi Malezijci", jer niko ne vodi brigu o njima.
Nikolas tvrdi da su pripadnici Semai naroda odigrali veoma važnu ulogu u britanskoj ofanzivi protiv komunističkog režima pedesetih godina prošlog vijeka, ali su danas potpuno zaboravljeni. Svojim ratničkim vještinama koje su naslijedili još od predaka dali su veliki doprinos svrgavanju komunista, ali danas jednostavno niko ne mari za njih.
"Pred svake izbore političari dolaze u plemenske zajednice obećavajući im sve i svašta, kako bi glasali za njih. Ali, čim izbori prođu, svi zaborave šta su rekli. Ovo je mala zajednica i vlasti ih jednostavno ignorišu", kaže Nikolas i dodaje:
"Nisu samo Semai u pitanju, već svi domorodački narodi, koji se bukvalno nalaze na ivici opstanka. Situacija se samo pogoršava iz godine u godinu. Skoro 53 godine nakon nezavisnosti vlasti jednostavno ignorišu ove zajednice, uopšte ih ne primjećuju, osim pred izbore."
Ipak, činjenica je da nisu svi pripadnici Semai naroda siromašni. Naime, oni koji su naseljeni u blizini urbanih centara, daleko više su postigli nego oni koji žive u nepristupačnim krajevima.
Lim Ka Ea, jedna od rijetkih malezijskih žena na visokom položaju, nedavno je posjetila ovaj kraj, a ono što je vidjela, potpuno ju je šokiralo.
"Ono što sam vidjela je bilo krajnje nevjerovatno", kaže Lim Ka Ea i dodaje: "Oni žive jednim primitivnim načinom života, što je nedopustivo u današnje vrijeme. Ti ljudi dobro izgledaju samo na plakatima turističke zajednice Malezije, gdje se reklamira egzotika i avantura. To više ne može tako," kaže ona.
U potrazi za hranom su skoro svi, pa čak i djeca. Jolisa, 11-godišnja djevojčica, upravo se vratila iz džungle, naoružana mačetom i korpom.
"Išla sam tražiti neko divlje povrće, ali nisam ništa našla", kaže Jolisa, kojoj je žao što ne može da ide u školu: "Da, čula sam za školu i voljela bih da idem, ali u mom selu nema škole."
Kolibe u selu su napravljene od blata i trske i život u njima je potpuno neuslovan. Seljani kažu da su im djeca često bolesna, a vjerovatno sve od neuhranjenosti, jer rijetko kada imaju za obrok dnevno.
Djeca su skoro sva nepismena, baš kao i njihovi roditelji. Hronično su neuhranjena, a jedini obrok je onaj koji spreme od divljeg povrća, ako ga uspiju pronaći u džungli.
Iako je selo udaljeno svega 11 kilometara od prvog naseljenog mjesta, do njih nema puta i sam prilaz je izuzetno težak.
"Jedini izvor prihoda je prodaja bambusa koji pronađemo u džungli. Međutim, teško je pronaći kvalitetan bambus, jer su sav već odnijeli oni koji proizvode namještaj od bambusa", kaže Joke Ham (47), koji ima 12 djece i čiji su preci došli u ovo selo prije nekoliko stotina godina.
"Od prodaje bambusa u prosjeku zaradimo oko 90 dolara mjesečno, što je nedovoljno za moju višečlanu porodicu," kaže on.
Oni danas pamte obećanje malezijskog premijera Nadžiba Razaka, koji je nedavno rekao da nijedan Malezijac neće biti zaboravljen.
Međutim, to skoro ništa ne znači ljudima koji žive u ovom selu. Jedna od njih je Robina, koja kaže da ima 30 godina, mada nije sigurna. Njena trogodišnja kćerka Sinar je bolesna, a nema novca da kupi hranu i lijekove:
"Moje dijete ima groznicu. Nema novca za lijekove niti za činiju riže", kaže Robina i dodaje: "Od sinoć nismo ništa jeli. Ne znam kako ćemo izdržati."