Među marincima u Avganistanu, najopasnijem vojnom položaju na svijetu, nalaze se i tri pripadnice ljepšeg pola, koje zajedno sa svojim saborcima dijele dobro i zlo. Posljednji napad bio je prije nekoliko dana, kada su se spremale da popiju čaj, da bi zatim iznenada zapucalo iz obližnjeg polja kukuruza.
Sa svog položaja jasno su mogle vidjeti napadača, starijeg Avganistanca, koji se sakrio iza grupe djece, a zatim otvorio vatru na njih. U vrijeme napada one su patrolirale sa svojim kolegama ulicama Mardže, mjesta gdje je posljednjih mjeseci zabilježeno najviše napada na pripadnike savezničkih snaga. S obzirom na to da su ispred napadača bila djeca, patrola nije mogla da uzvrati vatru, a njih tri su preživjele još susret bliske vrste sa neprijateljem.
"Kad god dođe do napada, još imamo osjećaj: 'Bože, pogođena sam!'", kaže narednica Stefani Robertson, govoreći o vatrenim okršajima koji su postali sastavni dio njenog života u Mardži. "Ali, brzo se saberete i znate šta treba da uradite. Već smo ispraksane i znamo kako treba da reagujemo. Sve što radite je djelomično i instinktivno, ali eto, još smo žive."
Robertsonova je prije nekoliko mjeseci došla u Avganistan zajedno sa još 39 pripadnica marinaca iz baze Pendelton u Kaliforniji. Zapravo, njihov dolazak u Avganistan je dio jednog novog vojnog eksperimenta da se pridobiju avganistanske žene koje bukvalno čitav život provode u sjeni svojih muškaraca, bilo očeva, bilo muževa.
Inače, Robertsonova i ostale njene koleginice su se dobrovoljno javile za dolazak u Avganistan, a njihov zadatak jeste da redovno obilaze žene u području Mardže, sakupljaju informacije, ali i pomažu u hrani, lijekovima i svemu što im je potrebno. Njihova primarna misija jeste da obilazeći avganistanske žene, ćaskajući sa njima uz šoljicu čaja, dolaze do korisnih informacija, pa je tako i ova misija dobila naziv "čaj kao oružje".
Iako se njihov sedmomjesečni boravak u Avganistanu približva kraju, one smatraju da se eksperiment "čaj kao oružje" za sada pokazao uspješnim. Međutim, kako su one pripadnice marinaca, tako su daleko više izloženije napadima, jer se bukvalno nalaze na prvoj liniji fronta i zato je neizbježno da budu spretne s oružjem, što su one i dokazale u više navrata do sada.
Stanje se u Mardži iz dana u dan popravlja, ali to je i dalje najopasnije mjesto na svijetu. Iako ih muške kolege prilično štite, pripadnice marinaca ne oklijevaju da upotrijebe oružje i otvoreno se suprotstave talibanima.
Iako su u više navrata bile napadnute iz zasjede ili naišle na eksplozivne naprave, nijedna od ovih 39 pripadnica marinaca nije poginula niti je ranjena. Međutim, prisustvovale su pogibiji svojih kolega.
Anica Koate (22) bila je u patroli početkom septembra kada je južno od Mardže poginuo njen kolega Ros Karver, koji je išao svega nekoliko koraka ispred nje. Pogodio ga je neprijeteljski snajperista. Koateova je bila prva koja je Karveru pritekla u pomoć, ali jednostvno nije mogla da zaustavi krvarenje. Sve ovo je ostavilo dubok trag na njoj i priznaje da se više neće prijavljivati za dobrovoljni odlazak u Avganistan.
"Ovo je jednostavno suviše teško za jednu djevojku da sve to izdrži. Ako zanemarimo nikakve uslove života, tu je konstantan strah za sopstveni život, jer nikada ne znate odakle će vas snajperista nanišaniti. Ovo nije misija, ovo je pravi rat", kaže Anica, dodajući da ipak najteže izlazi na kraj sa pogibijama dragih kolega.
Naravno, djevojke ne kriju da postoje određene tenzije između njih i muških kolega, od kojih neki smatraju da ženama nije mjesto na prvoj liniji fronta. Stres i teški uslovi života, jer morate biti pod punom opremom na 45 stepeni Celzijusa, ovu misiju čine još težom. Neke djevojke po povratku iz Avganistana jednostavno nisu mogle da nastave sa normalnim životom, što je rezultovalo razvodima i raskidima veza.
"Desilo se da sam morala ranije da odem za Avganistan i bio je to veliki udarac za moj brak", kaže Sorina Langer, koja je papire za razvod potpisala baš u Avganistanu. "On je smatrao da to što odlazim u Avganistan zapravo znači da ga napuštam, i eto, tako se okončao moj brak."
Međutim, za kapetana Emili Naslund, (27), koja je jedna od rijetkih ženskih komandira, sve frustracije i stres imaju svoju vrijednost. Priznaje da mir pronalazi u svakodnevnim molitvama, jer kad se nađe u patroli, direktno na liniji fronta, život joj je u božjim rukama.
"Ne želim da se osvrćem na kritike da li žene treba da budu u Avganistanu ili ne. Samo znam da će ova misija svakako biti vrhunac mog dosadašnjeg života i da nisam bila spremna za to, ne bih se ni prijavljivala."
I Naslundova zajedno sa ostalim pripadnicama odlazi u posjete avganistanskim ženama, od kojih nastoje da izvuku informacije.
"To su uglavnom žene čiji su muževi poljoprivrednici i po čitav dan rade u polju. Međutim, nama to znati biti sumnjivo, i one su postale dosta opreznije u posljednje vrijeme, Ali, eto, naišle smo na ženu koja nam je sama rekla da joj muž često odlazi u Kandahar, koji je zapravo duhovni centar talibana. Ne treba ni da vam naglašavam da i dalje odlazimo na čaj kod te žene..."
Kako uskoro odlaze iz Avganistana, mnoge od njih sanjaju od odmoru, a neke su već i napravile plan šta raditi kada se vrate kući. Kapetan Naslund je već preko Interneta kupila novi BMW, a rezervisala je i odmor na Havajima. Narednica Natali Kronšabel kaže da će napustiti vojsku i sljedećih godinu dana provesti u Italiji, dok Stefani Robertson kaže da nema nikakvih posebnih planova, osim što sanja kako će Novu godinu dočekati na njujorškom Tajms Skveru.