DREZDEN - Umjetnička instalacija "Zid koji nestaje", a koja podsjeća na žrtve Kristalne noći iz 1938. godine, kada su širom Njemačke gorjele sinagoge i mučeni i ubijani Jevreji, postavljena je u Drezdenu.
U noći sa 9. na 10. novembra 1938, prije 83 godine, nacistički nasilnici su zapalili jevrejske radnje i sinagoge.
Kuće, stanovi i prodavnice u vlasništvu Jevreja su opljačkani, a veliki broj ih je uhapšen, pretučen i ubijen. Kristalna noć bila je uvod u najveći genocid u Evropi. Ovo interaktivno umjetničko djelo u Drezdenu sada podsjeća na tu jezivu noć.
Ubijen je 91 Jevrej, a 30.000 jevrejskih muškaraca odvedeno je u koncentracione logore, pri čemu je opljačkano 1.668 sinagoga, a njih 267 je zapaljeno. Uništeno je više od 7.000 trgovina u vlasništvu Jevreja.
Ovaj pogrom je trajao dva, a ponegdje i tri dana i noći. Napadnuto je desetine hiljada Jevreja, razoreni su im domovi i poslovni prostori, opljačkana imovina. Čitave porodice proživjele su užasan strah, pretrpjele batine, završile u zatvoru, a bilo je i onih koji su izgubili život. Učinak tih događaja jasno se vidi iz činjenice da je samo u Beču tokom Kristalne noći samoubistvo počinilo 680 Jevreja.
Instalacija "Zid koji nestaje" na 6.000 drvenih blokova kombinuje citate preživjelih iz koncentracionih logora "Buhenvald", "Mitelbau-Dora" i drugih koji su spadali u ove "tvornice smrti".
Postavljanje i otvaranje organizovali su glavni grad savezne pokrajine Saske Drezden, Gete institut i memorijalni centri "Buhenvald" i "Mitelbau-Dora", prenio je Deutsche Welle.
"Zid koji nestaje" temelji se na ideji ruske studentkinje Marije Jablonine. Instalaciju je prvi put realizovao Gete institut u Moskvi 2013. godine, tokom obilježavanja godišnjice njemačkog napada na Sovjetski Savez. Instalacija je potom postavljana u različitim prilikama na različitim mjestima, uključujući i četiri izraelska grada.
Tokom 2020. nju su kao dio službenog kulturnog programa njemačke savezne vlade povodom njemačkog predsjedavanja Savjetom EU mogli vidjeti stanovnici 16 evropskih gradova.
"Zid koji nestaje" u modifikovanom obliku bio je izložen tokom obilježavanja 76. godišnjice oslobođenja koncentracijskih logora "Buhenvald" i "Mitelbau-Dora2 u aprilu 2021. u Vajmaru i sada u novembru 2021. u Drezdenu.
Posjetioci su pozvani da izvuku blokove s citatima, pročitaju ih i ponesu ih. Zid se na taj način prazni i konačno sasvim nestaje, ali se poruke skoro stotinu onih koji su preživjeli Holokaust i dalje prenose.
Citati su dijelom lična iskustva, dijelom razmišljanja o tome šta Šoa, židovski izraz za Holokaust, znači za budući suživot ljudi.
Johanes Ebert, glavni sekretar Gete instituta, rekao je uoči otvaranja da je sve manje svjedoka i preživjelih Holokausta koji mogu govoriti o onome što su preživjeli.
"'Zid koji nestaje' doprinosi tome da se poruke preživjelih prenose budućim generacijama", rekao je on.
Hajko Mas, ministar spoljnih poslova Njemačke, je rekao da je zajedničko sjećanje preduslov za kvalitetan suživot u Njemačkoj, kako danas, tako i u budućnosti.
Dan kada je pala Željezna zavjesa
Devetog novembra 1989. nije nestala samo granica između tadašnje dvije Njemačke, to je bio i dan kad je nestalo granice koja je dijelila Evropu. Međutim, taj proces počeo je drugdje - u Poljskoj, Mađarskoj i prije svega u SSSR.
Željezna zavjesa, koja dijeli Istok i Zapad, komunizam i kapitalizam, mogla se rukom opipati i vidjeti. Njeno otjelovljenje nije bilo od željeza, kako je to nazvao Vinston Čerčil, bivši premijer Velike Britanije, još 1946, nego od betona - to je bio Berlinski zid. Socijalistička Istočna Njemačka ga je podigla 1961. i taj zid, stražarnice i bodljikava žica su se prostirali na 155 kilometara oko tadašnjih "okupacijskih zona" zapadnih sila SAD, Velike Britanije i Francuske u Berlinu. Apsurd je, naravno, bio da su građani tog Zapadnog Berlina doduše bili okruženi zidom, ali su zapravo bili slobodni i smjeli su putovati gdje god su htjeli - za razliku od onih u Istočnom Berlinu.
Jer, za sve Istočne Nijemce je već i tih nekoliko desetina metara "Zone smrti" do Zapada bilo nedostižno - sve do večeri 9. novembra 1989. Tadašnja vlada Njemačke Demokratske Republike (DDR), kako je bio službeni naziv Istočne Njemačke, je uveče održala konferenciju za novinare, gdje je, nakon dugotrajnih protesta širom zemlje, bio objavljen novi zakon o putovanju građana.
Prema njemu je trebalo da bude dozvoljen put na Zapad. Po iznenađenoj reakciji nadležnog ministra, očito su i u Vladi DDR zaboravili uopšte razmotriti kad bi taj zakon trebalo da stupi na snagu. Na pitanje novinara - i nakon šuškanja po papirima gdje se nije našao nikakav datum - došao je odlučujući odgovor: odmah.
Konferencija za novinare još nije ni završila, a već se na hiljade Istočnih Nijemaca uputilo prema dobro čuvanoj granici sa Zapadom. Nekoliko sati je trajalo natezanje dok graničari nisu dobili potvrdu novih propisa. I onda je granica pala - i više niko je nije mogao opet postaviti.