Južna Afrika, Brazil i Rusija su za potrebe svjetskih prvestava u fudbalu potrošili 11 milijardi i 165 miliona evra, kojima su izgradili, dogradili ili renovirali 34 stadiona, koji danas propadaju, prenamijenjeni su u druge svrhe ili se koriste za fudbalske utakmice, ali sa više nego mršavom posjetom.
Organizacija Mundijala zahtijeva velika ulaganja, ali u teoriji nosi nevjerovatnu zaradu ako se ova velika šansa iskoristi na pravi način. Iako sve tri zemlje prijavljuju stalno povećanje prihoda, posebno u turističkom sektoru, bilans nije ni izbliza onakav kakav su očekivale. Samo je Rusija zabilježila brze benefite, dok je Južna Afrika, koja je uložila četiri milijarde evra u izgradnju stadiona za SP 2010, tek 2016. nadoknadila uloženo. Brazil je uložio nešto više od tri milijarde u izgradnju stadiona za Mundijal 2014, a tek je ove godine izašao iz minusa. Od očekivanog razvoja ekonomije nije bilo ništa.
Uzmu li se brojke sva tri posljednja Mundijala, spomenuta 34 stadiona ispunila su samo 23,2% svojih kapaciteta. Posebno su porazne brojke u Južnoj Africi (9,7%), nešto bolje u Brazilu (22,9%), a donekle pristojne u Rusiji (37%). Samo tri stadiona redovno (barem 15 puta u sezoni) prelaze ispunjenost od 50% i sva tri su u Rusiji, navodi španski "As".
Fudbalsko zdanje "Otkritie arena", na kojem igra moskovski Spartak, u prosjeku prima 30.941 gledaoca, a kapacitet je 46.990.
"Kretovski" u Sankt Peterburgu, dom Zenita, u prosjeku ispunjava 48.122 od ukupnih 69.500 mjesta, a stadion u Rostovu 31.034 od 43.702. "Lužnjiki" u Moskvi, kao i "Marakana" u Riju, imaju dobru posjećenost, ali na njima igra samo reprezentacija, i to ne više od pet puta godišnje.
U cijeloj priči ne pomaže ni kvalitet nekih od klubova koji nastanjuju ove stadione. Na "Pernambuku" i na "Amazoniji" igra se brazilski trećeligaški, a na "Areni das Dunas" četvrtoligaški fudbal. "Arena Pantanal" u Kuiabi je uglavnom prazna i s pravom nosi epitet "bijelog slona" (preskupa arhitektonska zdanja za koja se kasnije pokazalo da su čisti promašaj), a ništa bolje nije ni u Braziliji, gdje je dio stadiona "Mane Garinča" (kapacitet 77.000 gledalaca), koji je koštao 380 miliona evra, pretvoren u autobusku stanicu.
U Južnoj Africi stanje bi bilo još gore da nema drugih, u toj zemlji popularnijih sportova, koji se mogu igrati na stadionima za SP, poput ragbija, atletike ili kriketa. Oni su od zaborava spasili stadione u Pretoriji, Nelspruitu, Blumfontejnu i Port Elizabetu, a fudbal se redovno prati samo u Johanesburgu, na kojem Kajzer Čifse u prosjeku gleda više od 10.000 ljudi.