Fudbal

Bolje biti i crnac, nego Srbin ili Hrvat

Bolje biti i crnac, nego Srbin ili Hrvat
Bolje biti i crnac, nego Srbin ili Hrvat
Deutsche Welle

Jedan dio fudbalskih navijača s tla bivše Jugoslavije na lošem je glasu zbog čestih rasističkih vrijeđanja protivničkih igrača. Primjera ima i u Srbiji i u Hrvatskoj. Radi li se u tim slučajevima uvijek (samo) o rasizmu?

14. juna 2012. bio je jako dobar dan za hrvatski fudbal. Nacionalna reprezentacija je na Evropskom prvenstvu „otela“ važan bod (1:1) jakim Italijanima i uoči posljednje, treće utakmice u grupi Hrvatska je bila na pragu četvrtfinala.

14. jun 2012. bio je međutim i jako loš dan za hrvatski fudbal. S tribina na kojima su se nalazili navijači „Vatrenih“ poletjele su banane u smjeru Marija Balotelija, a čulo se i „hukanje“.

Rasizam na prvenstvu Evrope

“Po meni se radilo o najeklatantnijim primjerima rasističkih uvreda i govora mržnje, nije to bilo na nivou incidenta jedne, dvije ili tri osobe, to je hukanje bilo prisutno svaki put kad bi Baloteli dobio loptu”, tvrdi Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. Ona je na EVRO 2012 po nalogu Evropske fudbalske federacije (UEFA) posmatrala ponašanje hrvatskih navijača u Poljskoj.

Šef UEFA Michel Platini bio je šokiran: “Nisam srećan zbog Hrvatske. Imaju dobru momčad, momčad koja igra dobar fudbal, ali kad je na stadionu nekoliko stotina 'šupaka', to nije prihvatljivo!“ UEFA je kaznila Hrvatski fudbalski savez (HNS) relativno blagom kaznom: 80.000 evra zbog korišćenja pirotehnike i „nedoličnog ponašanja“ fanova.

Nije to bio prvi put da je Hrvatska razočarala toga Francuza. Već 2011. Platini je (nakon navijačkih izgreda) zaprijetio izbacivanjem „Vatrenih“ iz međunarodnih nadmetanja. Ali ništa se nije dogodilo.

Incidenti na velikoj pozornici

Rasistički izgredi nisu nešto što „krasi“ samo hrvatske navijače. Takvih pojava ima svugdje u svijetu, pa i u neposrednom susjedstvu, tvrdi srpski fudbalski poznavalac Slaviša Veselinović. U Kruševcu se ujesen 2011. na meti domaćih navijača našao mladi (U21) i tamnoputi reprezentativac Engleske Danny Rose. S tribina se čulo ponovno zloglasno „hukanje“.

UEFA je pokrenula disciplinski postupak, a Fudbalski savez Srbije (FSS) osuđen je na plaćanje novčane kazne i odigravanje dviju utakmica pred praznim tribinama. Slaviša Veselinović kaže kako nije slučajnost da jedan dio navijača redovno zastrani na međunarodnoj pozornici. „Na takvim se utakmicama navijači predstavljaju na način na koji misle da će najviše 'zaboljeti' Evropu. Ne idu oni u druge zemlje da bi širili pozitivnu sliku o Srbiji ili Hrvatskoj, nego da bi se predstavili svijetu kao najveći mogući huligani. Ako znaju da je u Evropi najveći huliganizam rasna diskriminacija, onda će oni napraviti upravo to“, kaže Veselinović za Deutsche Welle.

Veselinović je sportski reporter i već odavno prati navijačku scenu na području bivše Jugoslavije. Odlučno tvrdi da „kod kuće“ rasizam nije veliki problem: „U hrvatskim ili srpskim fudbalskim i košarkaškim klubovima igra jako puno tamnoputih sportiste. Oni još nikada nisu bili rasistički vrijeđani u susretima nacionalnih liga, odnosno regionalnih nadmetanja.“

Tamnoputi fudbalski „bogovi“

U ligama zemalja nastalih na tlu bivše Jugoslavije aktivno je nekoliko stotina tamnoputih fudbalera ili košarkaša. Neki od njih su bili (ili jesu) pravi idoli fanova. Sjetimo se samo Masa Sara, koji je u Splitu imao status „božanstva“, a igrao je za Hajduk. Ali istina je i ovo: isti oni navijači koji su klicali ovom Liberijcu i zvali ga na kafu, na najgori mogući način znali su izviždati neke (tamnopute) protivničke igrače.

Istina je i da su isti oni navijači, koji su tamnopute fudbalere zagrebačkog Dinama nazvali „Maksimirskim zoološkim vrtom“, zdušno bodrili i pozdravljali svaku uspješnu akciju tamnoputog hrvatskog reprezentativca (i rođenog Brazilca) Eduarda da Silve.

Renomirani hrvatski sociolog (i u mladim danima aktivni član splitske Torcide) Dražen Lalić je čovjek koji i možda najbolje poznaje navijačku scenu na tlu bivše Jugoslavije. Godinama je posmatrao fanove i kaže da je došao do zaključka da oni (i društvo u kojima oni žive) uopšte nisu rasisti: „Mi nemamo iskustvo da budemo rasisti. Te se provokacije koristi u svrhu navijačkog rituala. Kod nas je od rasizma puno veći problem nacionalizam.“

„Makedonski paradoks“

Dokaze za Lalićevu tezu ne treba dugo tražiti. Dovoljno je nekoliko telefonskih razgovora. U Skoplju je na vezi Zlatko Kalinski. Iskusni sportski novinar priča o „makedonskom paradoksu“: „Na svakoj utakmici makedonske fudbalske reprezentacije čuju se antialbanske parole, parole protiv albanske manjine. A istovremeno nekoliko Albanaca nosi dres makedonske reprezentacije i daju sve od sebe za Makedoniju.“

Na Balkanu je puno navijača bez posla, bez perspektive. Nakon ratova tokom 90-ih godina i u njima se nakupilo puno negativne energije prema susjedima, analizira beogradski novinar Slaviša Veselinović. Radi se dijelom o mržnji koja je puno rasprostranjenija od rasizma: „Kad bi 22. marta ove godine u Zagrebu na kvalifikacijskoj utakmici reprezentacija Hrvatske i Srbije na teren u dresu Srbije istrčao i jedan crnac, taj bi igrač doživio puno manje provokacija nego što bi ih imali drugi fudbaleri koji su Srbi. Isto vrijedi i za uzvratnu utakmicu koja bi se igrala u Beogradu.“

Bez obzira na sve, navijači iz zemalja bivše Jugoslavije već godinama diskutuju i o problemu rasizma s tribina. „Za tu pojavu nema mjesta u našem kodeksu časti“, kaže za DW jedan od lidera Grobara, fanova beogradskog Partizana. Jasnim riječima osuđuje rasističko ponašanje, pa i u vlastitim redovima, ali pritom želi ostati anoniman: „To su idioti, primitivni ljudi. U svakom narodu ima rasista, pa i u fan-grupama. Prema mojim spoznajama radi se o ljudima s dna društvene ljestvice, ljudima koji nemaju kontrolu nad vlastitim životom, o zavisnicima o drogi i alkoholu.“

U zemljama bivše Jugoslavije danas živi jako malo stranaca, tamnoputi građani su rijetkost. Jednostavno nema puno prilika za ispoljavanjem rasističkog ponašanja, primjećuje ironično Sandra Benčić iz zagrebačkog Centra za Mirovne studije. Na Balkanu se dugo tolerisalo vrijeđanje nacionalnih manjina, neki od najmoćnijih političara u zemljama iz regije čak su u 90-im godinama ciljano poticali takvu praksu. S vremenom su (dijelom i pod pritiskom izvana) zakonodavna tijela usvojila zakone i odredbe kojima se jasno definišu visine kazni za bilo koji oblik na primjer rasističkog vrijeđanja.

No, problem je da se te odredbe i zakone ne primjenjuje u praksi. U cijeloj 2012. godini u Hrvatskoj su tako, po službenim podacima, državna pravosudna tijela vodila samo tri postupka zbog sumnje u rasnu diskriminaciju.

Najčitanije