Neke fudbalske ljubavi ostanu zauvijek u dresovima iz naše mladosti. Tako i Deportivo La Korunja još živi u plavo-bijelim prugama, Đalminjinim driblinzima i hukom ispunjenom Riazoru, gdje je u proljeće 2000. godine jedna generacija dosanjala titulu prvaka Španije.
Za one koji su je gledali, bila je to sezona zbog koje se i danas, usred razgovora o fudbalu, zastane i sa osmijehom izgovori: "Kakav je to Deportivo bio."
Na atlantskoj obali Španije, daleko od madridske i katalonske pozornice, jedan grad dočekao je svoje proljeće. Deportivo je 19. maja 2000. godine pobijedio Espanjol sa 2:0 i osvojio prvu titulu prvaka Španije. Donato i Makaj postigli su golove kojima je višegodišnja čežnja konačno dobila oblik pehara. Real Club Deportivo de A Coruña.
Za ljubitelje tog Deportiva, međutim, priča je počinjala mnogo prije posljednjeg sudijskog zvižduka.
Počinjala je jednim penalom.
Deportivo je bio grupa dobro uigranih pojedinaca
Šest godina ranije, Miroslav Đukić stajao je pred loptom protiv Valensije, na istom stadionu, sa prvenstvom udaljenim svega jedanaest metara. Njegov neiskorišteni jedanaesterac ostavio je Riazor bez titule i stvorio jednu od onih fudbalskih rana koje prelaze sa generacije na generaciju. U La Korunji je ostalo da lebdi pitanje hoće li se takva prilika ikada vratiti.
Vratila se u posljednjoj sezoni dvadesetog vijeka.
Deportivo je tada sa klupe vodio Havijer Irureta. Njegova ekipa imala je radnike, umjetnike i golgetere, fudbalere različitih temperamenta koji su se na terenu dopunjavali kao da su godinama učili isti jezik.
Đalminja je bio onaj zbog kojeg se čovjek nagne bliže televizoru. Lopta uz njegovu nogu obećavala je da će se dogoditi nešto nepredviđeno: dribling na malom prostoru, dodavanje kroz gužvu, trenutak bezobrazne ljepote zbog kojeg se zaboravi rezultat.
Mauro Silva davao je takvoj igri oslonac. Njegova vrijednost vidjela se u presječenom napadu, pravovremenom dolasku i jednostavnom pasu kojim bi ekipa ponovo prodisala. Uz njega su čvrstinu i ravnotežu donosili Flavio Konseisao i Slaviša Jokanović, čije je ime i ovdašnjim ljubiteljima fudbala davalo poseban razlog da pogledaju prema Galiciji.
Fran je bio veza sa gradom, poznato lice u kojem je tribina prepoznavala sebe. Viktor Sančez donosio je širinu i prodornost, dok je Makaj pred golom imao onu dragocjenu mirnoću zbog koje napadač djeluje kao da uvijek raspolaže sa sekundom više. Holanđanin je prvenstvo završio sa 22 gola.
Iza njih su stajali Žak Songo, Manuel Pablo, Nuredin Najbet, Donato i Enrike Romero. Već samo izgovaranje tih imena liči na čitanje požutjelog sportskog dodatka sačuvanog u ladici.
Nije sve išlo glatko za tim sa Riazora
Put do titule imao je i posrtanja. Deportivo je sezonu završio sa 69 bodova, uz 21 pobjedu, šest remija i 11 poraza, te gol-razliku 66:44. U toj nesavršenosti ima nečega što ovu ekipu i danas čini bliskom: do najvećeg uspjeha stigla je noseći sa sobom i slabosti, i promašaje, i teške nedjelje.
Zato je posljednje veče na Riazoru nosilo toliku težinu.
Donatov pogodak početkom utakmice protiv Espanjola otvorio je vrata slavlja. Makaj je u 34. minutu udvostručio prednost. U početnoj postavi tog istorijskog susreta bili su Songo; Manuel Pablo, Najbet, Donato, Romero; Viktor, Mauro Silva, Jokanović, Fran, Đalminja; Makaj. Sa klupe su ušli Turu Flores, Haime i Pauleta.
To su imena sa posljednje stranice šampionske priče, ali cijela sezona pripadala je mnogo široj družini.
Prema zvaničnoj klupskoj arhivi, kompletan igrački kadar Deportiva u sezoni 1999/2000. činili su:
Golmani: Žak Songo, Petr Kouba i Dani Maljo.
Odbrana: Manuel Pablo, Enrike Romero, Nuredin Najbet, Gabrijel Širer, Sezar Martin, Luis Migel Ramis i Donato.
Vezni red: Mauro Silva, Đalminja, Fran, Lionel Skaloni, Flavio Konseisao, Manel, Viktor Sančez, Haime, Hose Manuel, Slaviša Jokanović i Fernando.
Napad: Roj Makaj, Pauleta, Hose Oskar "Turu" Flores, Ivan Perez i Salah ed Din Basir.
Trener je bio Havijer Irureta.
Svaka velika generacija ima igrače čija lica prva pamtimo. Ipak, šampionska sezona živi i od onih koji čekaju priliku, ulaze kada utakmica postane teška i tokom sedmice drže ekipu na okupu. Na starim zajedničkim fotografijama svi stoje jedni pored drugih. Vrijeme tu pravedno poravna razlike.
Danas se tom Deportivu vraćamo kao pjesmi koju dugo nismo čuli, a čije riječi još znamo. Sjećamo se načina na koji je Đalminja dodirivao loptu, Makajevog kretanja prema golu i Frana u dresu koji je djelovao kao njegova druga koža.
Titula krunisana istorijom
U tim slikama sačuvan je i dio naše mladosti: večeri pred televizorom, rezultati zaokruženi u novinama, razgovori o fudbalu koji se nastavljaju dugo nakon utakmice.
A negdje među njima ostao je Riazor, okrenut prema Atlantiku, i jedan grad koji je tog maja konačno mogao da odahne.
Deportivo je bio prvak Španije. Čak i danas, ta rečenica ima zvuk nečega što vrijedi sačuvati.