Izrekom "od trnja do zvijezda" mogao bi se opisati životni put talentovanog fudbalera Gorana Zakarića, jednog od dvojice najmlađih članova fudbalske A reprezentacije BiH.
Kiša, snijeg, blato, hrapavi fudbalski tereni, izlizan i napukao asfalt, borba roditelja da se obezbijedi egzistencija, nisu bili prepreka ovom mladiću iz Gradiške da uporno šuta loptu i ostvari dječački san. A sve nije išlo lako u odrastanju Zakija, kako ga drugovi odmila zovu.
Njegovi roditelji su radili mnogo poslova kako bi trojicu sinova izveli na pravi put. Goran se sjeća da, dok je išao u osnovnu školi, roditelji su radili u jednom marketu, ali je on zatvoren i dobili su otkaz. Ni u takvoj situaciji nisu izgubili nadu, nastavili su da se bore za djecu i uz malo sreće i napora uspjeli da ih odškoluju. Čovjek treba podnijeti sve što ga snađe, smatra danas Goran i nikad se ne smije predati, niti klonuti duhom.
"Ljubav prema fudbalu datira još od malih nogu. Sve je počelo kada sam sa osam godina igrao turnir u dvorištu osnovne škole. Na taj turnir došao je čovjek koji me je usmjerio prema tome da mi život i ljubav bude lopta", priča nam ovaj dvadesetdvogodišnji fudbaler.
Taj čovjek je bio Stojan Timarac, zvani čika Stole, tadašnji trener u Fudbalskom klubu Kozara iz Gradiške, koji je došao da sudi na taj turnir.
Nakon pobjede u finalu pozvao je Gorana i rekao mu: "Dječak, da li bi želio da dođeš u klub da treniraš?" Goran je uzbuđeno rekao "da" i tako su krenuli njegovi prvi fudbalski koraci.
Igra u klubovima
Od omladinske fudbalske škole Kozare, preko odličnih igara u A timu "crveno-bijelih" Kozare do čuvene Hrvatske nogometne lige Goran nije došao preko noći. Na poziciji krilnog napadača redao je uspjehe u klubovima u kojima je igrao.
"Prvi ozbiljan fudbalski korak imao sam sa šesnaest godina, kada sam dobio poziv trenera Miloša Pojića, koji je u to vrijeme vodio A tim Gradiščana, da se priključim ekipi jer računa na mene u daljem toku prvenstva", kaže Goran.
Trudom, znojem i radom, postao je standardni prvotimac tima iz Gradiške. Neprikosnoveni talenat zapazili su mnogi klubovi iz BiH. Uzlazna putanja i prelomni trenutak u karijeri počinju kada sa sedamnaest godina dobija ponudu jednog od najvećih klubova u BiH - Širokog Brijega, za koji potpisuje ugovor na pet godina, a u kojem se trenutno nalazi.
"Bilo je teško, novi grad, novi ljudi, ostaviti prijatelje i porodicu, ali odricanja su nešto što vodi ka uspjehu", dodaje mladi fudbaler.
Sjeća se i prvog, "neplaniranog" debija u ekipi sa "Pecare", gdje je uskočio kao zamjenski igrač kapitenu Daliboru Šiliću, koji je imao tri žuta kartona, zbog čega nije mogao nastupati protiv banjalučkog Borca.
"Trema, strah, mnogo pitanja prolazilo je kroz glavu kada sam čuo svoje ime u prvih jedanaest igrača, stisnuo sam zube i izašao na teren", kaže Goran.
Tada je na utakmici sa Borcem zabio prvi pogodak. Od tada ne zna za pojam trema. Uslijedio je poziv koji se ne odbija, veliki zagrebački Dinamo interesuje se za mladog igrača.
"Želi me Dinamo, sve mi se činilo kao nestvarno", ističe Goran.
Nedugo nakon poziva potpisuje ugovor sa fudbalskim klubom iz Zagreba na sedam godina, za koji je i danas vezan. Vraća se na posudbu u FK Široki Brijeg iz koje nakon nekoliko mjeseci igre odlazi u Lokomotivu, koja igra u prvoj HNL ligi. Tu je proveo godinu, da bi se opet vratio u Široki. Pozivi reprezentacije U15, U17, U19, U21 BiH uslijedili su jedan za drugim.
"Da bi neko postao član A reprezentacije BiH, bitno je da se dobro pokaže u mladoj U21 selekciji, jer je to posljednja stepenica ka tome da neko zaigra u A timu", navodi Goran.
Poziv za reprezentaciju
Ističe da najbolje što se može desiti fudbaleru jeste da zaigra za nacionalni tim, za narod i rame uz rame sa igračima koji igraju u jednim od najvećih evropskih klubova. Sve se dogodilo prije nekoliko mjeseci.
"Završio sam trening u Širokom i došao kući kako bih se malo odmorio za sutrašnji dan. Nije prošlo ni nekoliko sati, a na mobilni telefon dolazi poziv od, kako ga ja zovem, "šefa" Vlade Jagodića, koji vodi U21 reprezentaciju", priča nam Goran.
Javio se, a Jagodić mu je rekao: "Razgovarao sam sa trenerom Safetom Sušićem (Pape) i rekao je da računa na tebe u kvalifikacionim utakmicama A reprezentacije".
Nakon što je izašao spisak s imenima igrača, Goran Zakarić se našao na listi dvadeset dva najbolja igrača u državi. Rame uz rame sa Edinom Džekom i ostalim evropskim veličinama.
Prvi debi za bh. reprezentaciju imao je na utakmici u Tuzli, protiv reprezentacije Lihtenštajna, gdje je dobio pola sata da pokaže šta zna.
"Igram i upijam znanje od igrača kao što su Edin Džeko, koji igra u velikom Mančester Sitiju, zatim kapiten Emir Spahić, koji je član Bajer Leverkuzena, što mi je oduvijek bila želja", naglašava Goran.
Bez druženja i dobrog odnosa s igračima, kaže, ni čovjek kao pojedinac ni tim ne mogu funkcionisati.
"Jedino zajedno, svi kao jedan, mogu doći do uspjeha, kao što je to reprezentacija uradila tokom prošlih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Za mene su to vrhunski igrači i, prije svega, dobri momci, s kojima sam presretan što igram u ekipi. Cilj mi je naporno raditi kako bih i kod novog selektora opravdao očekivanja i dobro se pokazao u prijateljskom meču s Austrijom, koji slijedi u februaru iduće godine", naglašava Goran.
Prave vrijednosti
Takođe, on ističe da je veoma bitna podrška porodice te da su roditelji, Jadranka i Zvonko, uvijek bili uz njega.
"Ljutili su se tek ponekad, kada bih zapostavio školu, tako što ne bih stigao uraditi zadaću zbog toga što sam sa vršnjacima igrao fudbal na obližnjim igralištima", kaže Goran.
Njegova majka je ponosna što su on i njegova dva brata pronašli svoj životni put. Kada smo ih posjetili, nije mogla skriti suze, ali ni osmijehe.
"Teško je odvojiti od usta da bi dijete imalo kopačke, ali kada vidite kolika je ljubav i sreća kada zna da poderane kopačke može baciti, a u novima ići na trening, ne možete odoljeti", kazala je majka Jadranka.
Goran dodaje da je neizmjerno zahvalan majci, ocu i braći što su ga podržali u ostvarenju fudbalskog sna. Smatra da je porodica prava vrijednost, a ne neke materijalne i druge stvari koje se vežu za slavne fudbalere.
Za sebe kaže da je ostao "dječak iz kraja", te vezan za drugove iz djetinjstva.
"U današnje vrijeme svi se pronalaze u Kristijanu Ronaldu ili Mesiju, mladi više obraćaju pažnju na to kako se neko obukao, koje boje su mu kopačke, kakva je firizura i slično", dodaje Goran.
U drugi plan su pale, ističe, prave vrijednosti kod fudbalera, kao što su tehnika, brzina i osjećaj za gol.
"Više preferiram ovaj drugi plan i mislim da se to vidi po partijama koje pružam u matičnom klubu i reprezentaciji", naglašava Goran.
Mladi fudbaler želi da igra što bolje, da napreduje i zaigra u nekom od velikih evropskih klubova. Kaže da je, kako u životu, tako i u fudbalu, najbitnije zdravlje.
"Radi naporno u tišini, a pusti uspjehu da napravi buku", Goranova je preporuka mladima koji žele da postanu profesionalni fudbaleri.
Ševčenko bio uzor
Kao mali Goran Zakarić bio je impresioniran igrom italijanskog kluba Milan i imao je mnogo idola iz istog, ali jedan je uvijek odskakao za razliku od drugih.
"Uživao sam u majstorijama Andreja Ševčenka, koji je iz svake situacije pronalazio rješenje, kako dodati saigraču ili postići pogodak", kaže Zakarić.
Hladna glava
Sve je učestalija pojava da sportisti imaju neki ritual prije utakmice, kao što su neko hoće uži dres, neko širi, neko prvo veže desnu pa lijevu kopačku i slično, ali Zakarić nema takve navike.
"Sasvim normalno se pripremam za utakmicu. Oprema je na svom mjestu, po redu se oblačim. Bitno je na teren istrčati hladne glave bez dodatnih tenzija ili opterećenja", kaže Zakarić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
