Ronaldinjo ga je zvao idolom. Bio je i ostao poznat po lakoći postizanja golova, plaženju jezika prilikom proslave i dredovima. Legenda je Seltika, a u poznim godinama igrao je za Barselonu i Mančester junajted.
U ekskluzivnom razgovoru za "Nezavisne" legendarni Henrik Larson je govorio o pismima ljutitih roditelja, o tome kako je dva puta odbio Junajted, Nemanji Vidiću...
Bio je jedan od najboljih napadača svijeta, kakvih je u današnjem fudbalu sve manje. Fudbalski put počeo je u Hogaborgu iz rodnog Helsinborga, a ostaće zapisano da je za taj klub odigrao i posljednji meč, i to dok je bio trener ove ekipe. Sa nepunih 18 godina zaigrao je seniorski fudbal i na velikoj sceni sijao je do 2009. Nakon toga je odigrao još nekoliko mečeva, ali bez takmičarskog značaja. Nakon skoro 700 mečeva kaže da mu ne nedostaje da juri "zeleni tepihom".
"Ne nedostaje mi igranje. Osjećao sam da starim i da moje tijelo ne može mnogo toga da izdrži. Posvetio sam se trenerskom poslu i to mi se dopada. Iako trenutno ne radim, to je moja budućnost", rekao je Larson.
NN: Sve je počelo i završilo u Hogaborgu. Sjećate li se prve i posljednje utakmice, koja je izazvala više emocija?
LARSON: Posljednju utakmicu sam igrao sa 42 godine i to zato što nismo imali igrača. To je bilo zanimljivo iskustvo jer sam igrao sa sinom. Moja prva utakmica je bila toliko davno da je se ne sjećam dobro (smijeh). Imao sam samo 17 godina. To je bilo prije 30 godina.
NN: Imali ste sjajnu karijeru, a najveći trag ostavili ste u Seltiku, gdje ste igrali sedam godina. Osim golova, trofeja, pobjeda i poraza ostaće upamćeno da ste igrajući za Seltik slomili nogu. Sigurno se sjećate tog trenutka?
LARSON: Da, bila je to godina prije Evropskog prvenstva 2000. i još dok sam sjedio na travi i čekao ljekare samo sam mislio o tome da li ću se oporaviti do EP. Na kraju sam i uspio u tome. Moram da kažem da sam imao sreću da sam slomio nogu 1999. jer je već tada medicina bila mnogo napredovala kada su u pitanju teške povrede. Da je to bilo 10-15 godina ranije, to bi sigurno značilo i kraj moje karijere.
NN: Nakon povrede vratili ste se još jači i bolji. U čemu je bila tajna?
LARSON: Tajna je bila naporan rad, posebno u teretani. Moram da kažem da sam imao dobrog hirurga i ljekare. Ali, raditi naporno je jedini pravi put. Naravno, trebalo je i dosta sreće.
NN: Tokom karijere ste bili poznati po dredovima i po tome što ste golove slavili sa isplaženim jezikom. U jednom trenutku ste to promijenili, zašto?
LARSON: Dredove sam imao od kada sam počeo da igram, mislim od 17 godine. Bio sam ponosan na to, ali jednostavno došlo je vrijeme da ih odsiječem. Kada je u pitanju proslava sa isplaženim jezikom, uradio sam to jednom i mediji su to snimili i činilo mi se zabavno, pa sam nastavio to da radim. Dok nisam dobio pisma ljutitih roditelja koji su mi govorili da njhova djeca trče sa isplaženim jezikom i onda sam to morao da promijenim. Nisam više mogao da se nosim sa pismima ljutitih roditelja.
NN: Dok ste igrali u Seltiku, bili ste među najboljim napadačima Evrope, za to vrijeme ste sigurno odbili neke klubove?
LARSON: Jesam, imao sam dva puta priliku da odem u Mančester junajted, ali nisam jer sam bio srećan u Seltiku. Igrali smo Ligu šampiona, igrali smo Ligu Evrope, igrao sam Svjetsko i Evropsko prvenstvo sa Švedskom i jednostavno nisam imao želju da odem bilo gdje.
NN: Ipak, sa 33 godine ste potpisali ugovor sa Barselonom. Kako je došlo do tog transfera?
LARSON: Bio sam pred kraj ugovora sa Seltikom i bližilo se Evropsko prvenstvo 2004. i nisam želio da žurim sa novim angažmanom. Odigrao sam dobro na EP i pojavila se Barselona, što je bilo ispunjenje mojih snova. Uvijek sam navijao za Barselonu i igrati tako važnu ulogu u istoriji Barselone je bilo veliko zadovoljstvo za mene.
NN: Na kraju ste sa Barselonom osvojili Ligu šampiona. To Vam je sigurno uz bronzu sa Švedskom najdraži momenat u karijeri?
LARSON: Da, ta dva uspjeha kao i igranje finale Kupa UEFA sa Seltikom su tri najveće stvari u mojoj karijeri. Kada pogledam unazad, imam mnogo razloga da budem zadovoljan svojom karijerom.
NN: Kazali ste da ste dva puta odbili Mančester junajted, ali sa nepunih 36 godina to ipak niste mogli? Sigurno Vam je žao što niste ostali duže od tri mjeseca?
LARSON: Nakon Barselone vratio sam se u Švedsku i odigrao sam samo polusezonu. Trebalo je da idemo na pauzu, što mi se nije svidjelo. Junajted je želio da igram za njih tri mjeseca, što je bila sjajna prilika za mene sa 35 godina. Dobio sam šansu da igram za jedan od najboljih klubova u Evropi i odlučio sam da ovoga puta ne kažem "ne". Žao mi je jedino što nisam ostao cijelu sezonu. Na kraju nije toliko loše ako nakon cijele karijere imaš samo jednu stvar zbog koje žališ. Naučio sam da živim s tim.
NN: Vratimo se malo u Vaše djetinjstvo. Odrasli ste gledajući kasete sa igrama Pelea. O čemu je tada sanjao mladi Larson, da li je novac bio Vaš san?
LARSON: U tom trenutku bio mi je san samo da igram za reprezentaciju i da budem profesionalac. To mi je san od kada sam postao svjestan da se može živjeti od fudbala. Kada sam bio mlad, nije bilo mnogo novca, kao sada. Dobro sam zarađivao, ali ne previše, do posljednja dva ugovora u Seltiku. Ne previše kada se uporedi koliko igrači sada zarađuju. Meni je najvažnija stvar bila da igram fudbal. Nikad nisam gledao na novac, jer sam znao da ako igram dobro, ostalo će sve doći.
NN: Posljednji meč odigrali ste sa sinom Džordanom u istoj ekipi. To je čast koja se ne ukaže mnogim fudbalerima?
LARSON: To je bilo fantastično. Moj sin je odrastao gledajući mene kako igram i na kraju smo igrali zajedno. Taj osjećaj se ne može opisati riječima i taj meč će zauvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu.
NN: Pobjede i poraze ste dijelili sa mnogim vrhunskim igračima. Za koga biste rekli da je najbolji?
LARSON: Uh, igrao sam sa toliko sjajnih fudbalera. Ronaldinjo, Čavi, Inijesta, Mesi, Runi, Ronaldo, Ferdinand, Vidić... Lista je dugačka, ne mogu da izaberem jedno ime.
NN: Kakav je bio Vidić?
LARSON: Vidić je bio fantastičan, uvijek je naporno trenirao. Čak se i na treningu trudio da uvijek bude na vrhunskom nivou. To se vidjelo i na terenu. Mrzio je da gubi i nije volio da bilo ko prođe kraj njega. Bio je sjajan igrač, a što je najvažnije odličan je čovjek.
NN: Kako sada izgleda jedan dan u životu Henrika Larsona?
LARSON: Ne dešava se mnogo toga. Igram padl tenis, idem u teretanu, brinem o svom tijelu. Želim da da ostanem u formi.
Novinari ne poznaju Zlatana
NN: Da li je tačno ono što se piše za Zlatana Ibrahimovića? Da li je pun sebe, smatra se bogom...?
LARSON: Samo ću reći da ga novinari ne poznaju, ne moram više ništa na kažem.