Fudbal

Mundijal ostao samo san

Mundijal ostao samo san
Mundijal ostao samo san
Agencije

Zbog toga što su rođeni u "malim" zemljama, neki veliki fudbaleri, za razliku od nekolicine srećnika, nikada nisu imali priliku da igraju za svoju reprezentaciju na najvećoj svjetskoj sceni.

Od Džordža Besta do Žorža Vee, službena stranica Svjetske fudbalske federacije (www. fifa.com) napravila je turneju po "malim" zemljama koje su dale velika imena svjetskog fudbala.

Bivši reprezentativac Sjeverne Irske Džordž Best postao je jedna od istinskih legendi fudbalske igre, iako je taj status zaslužio više igrama u crvenom dresu Mančester junajteda nego u zelenom Sjeverne Irske. S nadimkom Peti Bitl, Best je 1968. godine proglašen najboljim igračem Evrope, a za "crvene đavole" postigao je 115 golova u 290 utakmica. Za reprezentaciju Sjeverne Irske odigrao je samo 37 utakmica i postigao devet golova.

Kao čovjek kojeg i dalje smatramo najboljim fudbalerom koji je potekao s Ostrva, Best će uvijek ostati upamćen u svom rodnom Belfastu, gdje mu je na posljednji ispraćaj došlo preko 300.000 ljudi. Aerodrom u Belfastu je dobio ime u njegovu čast, iskovana je serija novčanica sa njegovim likom, a u Belfastu je nastala i izreka: "Maradona dobar, Pele bolji, Džord Best (najbolji)".

Još jedan fudbaler iz Sjeverne Irske Deni Blenčfaluer imao je više uspjeha sa svojim klubom Totenhemom nego s reprezentacijom, ali on je barem zaigrao na Svjetskom prvenstvu 1958. godine. Ipak, svoju reputaciju stekao je u Totenhemu, a najveći uspjeh mu je, bez sumnje, osvajanje prvenstva i Kupa 1961. godine, uspjeha koji do tada niko u Engleskoj nije postigao od 1897. godine.

Iako su Velšani nacija mnogo poznatija po svojim uspjesima u ragbiju nego u fudbalu, ipak su proizveli nekoliko sjajnih fudbalskih talenata. Jan Raš je legenda među navijačima Liverpula, a Mark Hjuz i Rajan Gigs među navijačima Mančester junajted. Ipak, niko od njih nije Vels uspio da odvede na jedno veliko takmičenje.

Rašovih 28 golova za Vels i 346 za Liverpul su rekord koji i danas vrijedi. Vrsni strijelac duguje dio zasluga za svoju sjajnu statistiku na klupskom nivou i činjenici da je igrao uz Škota Kenija Dalgliša, još jednog veoma talentovanog igrača koji nije postigao uspjeh na reprezentativnom planu kakav je zaslužio.

"Za mene je Keni bio fantastičan igrač. Sviđao mi se način na koji je igrao. Međusobno smo se nadopunjavali, ja sam postizao golove, a on mi je dijelio asistencije", prisjetio se Raš nakon što je otišao u penziju.

U razgovoru za www.fifa.com, Gigs je objasnio kako je on doživio nedostatak uspjeha na reprezentativnom planu:

"Svjetska prvenstva su nešto posebno. Prvo sjećanje na fudbal iz djetinjstva većini je svjetsko prvenstvo, ali ja se ne mogu žaliti. Imao sam dobru karijeru i ne bih je mijenjao ni za čiju", rekao je on.

Finac Jari Litmanen je još jedna zvijezda koja nije svoju zemlju uspjela inspirisati na neki veći uspjeh. Sa rekordima od 30 golova i 124 odigrane utakmice za reprezentaciju, 38-godišnji Liti je još prvo ime finske reprezentacije i favorit navijača, ispred Temua Tainija i Samija Hipije. Upitan o njemu prošle godine, menadžer Fulama Roj Hodžson je rekao:

"On je vrhunski igrač koji može još mnogo toga da ponudi na veoma visokom nivou."

Islanđanin Ejdur Gudjonsen bio je suočen sa istom dilemom igranja za neuspješnu reprezentaciju sa jedne i za vrhunske klubove poput Čelsija i Barselone sa druge strane. Do sada je za Island odigrao 58 utakmica i postigao 23 gola, a kad se radi o mogućnostima njegove reprezentacije, kaže:

"Vjerovatno nikada neću zaigrati na Svjetskom ili Evropskom prvenstvu, što će značiti da će mnogi druge igrače vidjeti kao atraktivnije jer su igrali na velikim takmičenjima."

Sa druge strane Atlantika, dominacija Brazila i Argentine uvijek je značila da će igrači iz ostalih zemalja imati manji učinak, ali neki su se ipak uspjeli probiti na veliku scenu. Od Kostarike, preko El Salvadora do Paragvaja, neka su imena ostavila dubok trag u istoriji fudbalske igre, ali i svojih zemalja. Gabelo Koneho bio je jedan od glavnih arhitekata iznenađujućeg uspjeha Kostarike na Svjetskom prvenstvu 1990.

"Niko nije od nas ništa očekivao i nismo imali nikakvog iskustva na tom nivou. Morali smo se suočiti sa Brazilom, Škotskom i Švedskom, koji su imali mnogo veću reputaciju od nas", rekao je Koneho.

Slično, Dajt Jork je svoj Trinidad i Tobago odveo do nastupa na Svjetskom prvenstvu 2006. Kao priznanje za sve što je napravio za svoju zemlju, u njegovo ime je iznikao stadion u Bakoleu.

U Ekvadoru Alberta Spensera smatraju najboljim igračem te zemlje svih vremena. Na klupskom nivou osvojio je niz trofeja s urugvajskim Penjarolom, uključujući tri titule osvajača Kopa Libertadores (1960, 1961 i 1966), te dva Interkontinentalna kupa (1961. i 1966.), ali na reprezentativnom planu, iako je igrao i za Ekvador i za Urugvaj, nikada nije ostvario veći uspjeh.

Paragvajac Arsenio Eiro i Horhe el Magiko Gonzalez iz El Salvadora su igrači koji su morali otići u inostranstvo kako bi do kraja upotpunili svoj talent. Velike zvijezde u Argentini, odnosno Španiji mogle su to biti i na svjetskom nivou da su njihove reprezentacije bile sposobne da ostvariti neke veće rezultate.

Bivša zvijezda Milana Žorž Vea je, bez sumnje, najbolji afrički primjer velikog igračkog imena iz male zemlje. Primijećen od strane skauta Monaka kao 22-godišnjak, napustio je rodnu Liberiju i ostavio dubok trag u evropskim ligama u kojima je igrao.

"Vea je bio pravo otkriće. On je bio poput čokoladnog jajeta koje dijete nađe u svom vrtu na Uskrs. Nikada nisam vidio da je jedan igrač tako eksplodirao na svjetskoj sceni kao on", kazao je Arsen Venger, tada trener Monaka, a sada Arsenala.

Osvajač nagrade za najboljeg fudbalera Afrike 1989, 1994. i 1995. godine, Vea je ostavio traga širom Evrope. Na međunarodnoj sceni, FIFA svjetski igrač godine i osvajač "Zlatne lopte" 1995. godine, bio je jedina zvijezda Liberije. Uprkos učinku od 22 gola u 60 utakmica za Liberiju, nastup na Svjetskom prvenstvu ga je zaobišao.

"To je jednostavno tako. Nema smisla da žalim ili da budem tužan zbog toga. Imam veliki respekt prema tom takmičenju i još veći prema igračima koji su igrali na njemu. Nije lako kvalifikovati se na Mundijal", kaže Vea.

Grobelar na krovu Evrope

Zambijac Kaluša Bvalia, Mohamed Kalon iz Sijera Leonea i Brus Grobelar iz Zimbabvea su ostala velika imena za koja je kvalifikacija na SP bila stepenicu previsoka. Grobelar, međutim, može barem izvući neku utjehu iz činjenice da je bio prvi afrički fudbaler koji je osvojio titulu evropskog klupskog prvaka nakon trijumfa sa Liverpulom 1984. Mario Flik iz Lihtenštajna, Sami al Džaber iz Saudijske Arabije, Ča Bum Kun iz Južne Koreje i Stiv Samer iz Novog Zelanda su prave fudbalske legende u svojim zemljama, ali u svjetskim okvirima nisu.

Najčitanije