Darijo Srna juče se oprostio od oca Uzeira, koji mu je oduvijek bio autoritet, uzor, najbolji prijatelj i oslonac i čija ga je životna priča inspirirala da u životu cijeni upornost i porodicu.
Kao zadnji prosjak, povjerio se jednom Uzeir, skupio je od poznanika, prijatelja i kolega na poslu 700 maraka samo kako bi Dariju omogućio da ode u Poreč.
Tamo su se okupljali mlađi uzrasti hrvatske fudbalske reprezentacije i Uzeir priliku nije želio propustiti. I u Njemačku je išao kao gastarbajter kako bi porodici omogućio dostojan život. Radio je u dvije smjene da bi sinu Dariju kupio prvu loptu i u robnoj kući Razvitak u Metkoviću uzeo Adidasove kopačke Kopa mundijal.
Darijo će se petnaestak godina kasnije sjetiti tih kopački iz Razvitka, u vrijeme kad je već u Ukrajini, u Šahtaru, postao kapiten.
- Bio sam sretan kao malo dijete. Moj otac je sve učinio da postanem fudbaler i nema tog novca kojim bih mu mogao zahvaliti - ispričao je.
Priča Uzeira Srne, gotovo je sigurno, neće još dugo čekati nekog scenaristu i režisera. Rodio se 1941. godine u selu Gornji Stopići, nedaleko od Čajniča u BiH. Ratni vihor Drugog svjetskog rata zahvatio je tada i ove krajeve i Srne su nekoliko puta morali bježati. Njegov otac i brat Safet su jednom prilikom uspjeli su pobjeći, ali to jednom nisu uspjela majka i malodobna sestra. Ostale su u rodnoj kući u kojoj su kasnije zapaljenje i izgorjele. U tom sveopštom haosu uspjeli su pobjeći u Bosanski Šamac, gdje se porodica razdvojila.
Uzeir je prvo završio u Sarajevu, a potom u Domu za ratnu siročad na sjeveru Slovenije, dok su otac i njegov stariji brat otišli na drugu stranu. Uskoro je ostao i bez oca koji je poginuo od zalutalog metka.
- Nikada nisam doznao za mjesta gdje su mi pokopani roditelji. Kažu da su majčine ostatke negdje sahranili brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam doznao - govorio je Srnin otac kasnije.
Braća Safet i Uzeir tako su ostali sami, svaki na svojem kraju ratom podijeljene zemlje. Ali, Safet nikada nije odustajao od mlađeg brata.
I kao mnogo puta kasnije, u njihove živote uplest će se sretne okolnosti. Safet se, naime, priključio vojsci i na čelu njegove trupe bio je jedan Slovenac. Safet mu je povjerio svoju tužnu priču, a njegov nadređeni tada mu je rekao kako poznaje jednu porodicu iz Donje Lendave, pokraj Murske Sobote, koja je uzela dječaka, siroče bez roditelja, kako ne znaju njegovo ime, ali znaju da je iz nekog mjesta u istočnoj BiH.
- Ima tri, četiri godine - rekao je slovenački starješina Safetu.
Radilo se o porodici mjesnog policajca koji je posvojio Uzeira i dao mu ime Mirko Kelenc.
Čim je odslužio vojsku, Safet je nakon nekoliko mjeseci traganja i uz pomoć Crvenog krsta našao porodicu Kelenc i braća su nakon godina razdvojenosti ponovno bili zajedno.
Odselili su u Bosanski Šamac, gdje je Uzeir pohađao osnovnu školu. Znao je da govori samo slovenački, pa ga je učiteljica, posjela pokraj Juzmira Jusufovića. On je pomogao svom kolegi u praćenju nastave.
- On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja. Poslije je postao ugledan doktor u Šamcu - prisjetio se jednom prilikom Uzeir.
Cijeli život bio je gladan, gledao je prijatelje u školi kako dolaze s kiflama i lepinjama, a on nije imao ništa. Bio im je zavidan.
- Zato sam i odlučio postati pekar - objasnio je prije nekoliko godina.
Životni put Uzeira će uskoro odvesti u Sarajevo. Pozvali su ga rođaci, odnosno Zulfo Srna, otac poznate voditeljice FTV-a Segmedine Srne, koji je živio u naselju Hrid.
Priliku nije želio propustiti, od prve plaće kupio je zepe, jaknu i kartonski kofer u koji je stavio pokrivač te se vozom zaputio u Sarajevo.
- S tom poprodicom proveo sam neke od najljepših trenutaka u životu - rekao je Uzeir u jednom intervjuu.
Uskoro će se početi baviti fudbalomm. U Sarajevu će postati golman, a potom će mu jedan od inženjera iz Velepekare, firmke u kojoj je radio, ponuditi da dođe u Beograd da tamo igra za jedan klub.
Iz Beograda je Uzeir otišao na služenje vojnog roka u Busovaču, gdje je u to vrijeme i branio za lokalno Jedinstvo. Tokom jedne utakmice s Čelikom iz Zenice primijetili su ga čelni ljudi tog kluba i ponudili mu da dođe u taj grad.
On pristaje te s ekipom odlazi na pripreme u Metković. Tada je prvi put zaigrao za Neretvu, s obzirom na to da u prijateljskoj utakmici s Čelikom klub iz Metkovića nije imao golmana. Uzeir je na toj utakmici dobro branio pa mu je stigla ponuda da dođe u Neretvu.
U prvom braku dobio je sina Renata, koji će poput Darija biti fudbaler. Ali, uskoro se razilaze. Uzeir odlazi u Francusku gdje radi, ali i brani za jedan pariški niželigaški klub. Opet se vraća u Metković, drugi put se ženi, a u braku sa suprugom Milkom dobiva dva sinova, Igora, kojim ima blaži oblik Daunovog sindroma, i Darija. Darijo je pokazivao veliki fudbalski talent, a kako bi sinu omogućio da ostvari snove, Uzeir odlazi da radi u Njemačku. Uskoro će Darijo otići u Hajduk.
- Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: “Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim” - rekao je Uzeir jednom prilikom.
Darija će uskoro početi oblijetati raznorazne kamiondžije, vlasnici kafića i kojekakvih trgovina koji su nanjušili njegov veliki talent u nadi da će mu postati menadžeri.
- Otac je prošao svašta u životu, bio je ratno siroče, odrastao po domovima i sam se probijao kroz život. Nije dopustio da mi se nakaleme loši ljudi na vrat pa i po cijenu toga da više nikad ne igram fudbal - rekao je jednom prilikom Darijo.
Zahvaljujući žrtvi dobrog Uzeira njegovi su snovi postali stvarnost.