Južnoamerikanci možda danas igraju najbolji fudbal na svijetu. U Italiji su svi zaluđeni ovom igrom, klubovi su svetinja i svakodnevna tema. Španija ima možda i dva najveća evropska kluba, ima i evropskog prvaka. No, samo na jednom mjestu za fudbal može da se kaže da je kod svoje kuće.
Naravno, nije teško pogoditi. Radi se o Engleskoj, zemlji u kojoj u prosjeku vikendom oko 711.000 ljudi sa tribina stadiona u pet glavnih liga posmatra utakmice svog najdražeg kluba. Računica je jasna, svaki sedamdeseti stanovnik ove zemlje krajem radne sedmice nađe vremena, i prije svega novca, za fudbal uživo, na milione njih još novčanice mora dati televizijskim stanicama, s obzirom da se na Ostrvu gledanje utakmica plaća. Kako kažu Englezi, većina prepusti plaćanje emitiranja vlasnicima pabova i u njihov džep slaže novac za pivo, koje se, također, troši u velikim količinama.
Ako se zna da svaki klub, pa čak i onaj amaterski ima svoj šop (klubovi iz prva četiri ranga najčešće imaju megaprodavnice, sa hiljadama artikala), onda nije teško zaključiti da je fudbal u samo nekoliko godina u Engleskoj postao superbrend - najprodavanija robna marka u zemlji.
MODERNI FUDBAL UNIŠTIO "MALE" NAVIJAČE: Logično bi onda bilo zaključiti da su ovdašnji klubovi i izrazito bogati. No, prava priča potpuno je drugačija od slike na koju smo navikli. Prepuni stadioni, velike zvijezde, praznik fudbala, sve je to samo ona sjajnija strana medalje. Prije svega, ovdašnji ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu kažu kako je moderni fudbal uništio običnog, "malog" navijača, koji je navikao subote provoditi uz omiljeni klub. Naime, cijene ulaznica narasle su enormno. U Premijeršipu danas je prosječna cijena ulaznice 33 funte (76,79 KM), no i to je cifra koja vara, s obzirom na to da su ulaznice na utakmicama londonskih klubova mnogo skuplje od ostalih. Blekburn u domaćim utakmicama možete gledati za 17 funti, dok je minimalna svota novca koju morate izdvojiti za ulaznicu najlošije kategorije na "Upton parku" (Vest Hem) ili "Kraven Kotidžu" (Fulem), dva "najjeftinija" londonska premierligaša ili 35 funti (81,40 KM)! O Arsenalu ili Čelsiju da ne govorimo, pa je tako prosječni stanovnik glavnog engleskog grada, radnička klasa, jednostavno ostao bez novca kojim bi plaćao mjesto na svom stadionu.
No, Premijer liga i dalje nudi prvoklasni fudbal, najbolji u Evropi, najveće zvijezde, pa će i navijači sami priznati - bolje je ovako pobjeđivati nego s tribina gledati klub na dnu.
NAJVEĆI GUBITNICI NIŽELIGAŠI: Ipak, činjenica da su stadioni rasprodati i da su TV prava više nego skupa, ne pomaže klubovima previše. Engleski klubovi smatraju se najbogatijima na svijetu, no prava je istina da su to institucije koje imaju ogromna dugovanja. Dvadeset klubova najjačeg ranga takmičenja u ovom trenutku ukupno su dužni gotovo "nevjerovatne" tri milijarde funti (skoro sedam milijardi KM)! Na primjer, londonski Čelsi ima 578 miliona, a Mančester junajted 667 miliona funti minusa. Recesija je zahvatila čitav svijet i financijski stručnjaci prognoziraju da će iz dana u dan biti sve lošije, no iako to možda po ovim ciframa izgleda tako, najveći gubitnici uopće nisu premijerligaši. Oni se još drže na životu, troše na nove zvijezde, nekako prave novac. Pravi gubitnici su klubovi iz ostalih rangova natjecanja. Pet je profesionalnih liga, u Čempionšipu (Druga liga) klubovi bukvalno jedva preživljavaju, iako imaju preko 70 posto ispunjenosti kapaciteta stadiona. Ostale ekipe gotovo da odumiru. Troškovi im rastu iz dana u dan, sa recesijom na tribinama je sve manje navijača, nemaju novca za velike zvijezde niti ih mogu privući u ovako male sredine, i jednostavno, izlaz niko ne vidi.
Fudbal u Engleskoj preživio je dvije velike recesije. Tridesetih godina prošlog vijeka u ovoj zemlji vladalo je gotovo haotično stanje, a slično se ponovilo i osamdesetih. U oba slučaja, u prosjeku su klubovi gubili 15 do 20 posto gledalaca koji su redovni posjetioci stadiona i na tim brojkama se ostajalo. No, valja znati činjenicu da se tada na tribinama tiskalo gotovo 100.000 ljudi, a danas je situacija bitno drugačija. Ako današnja recesija, koja je samo u Londonu ovog mjeseca bez posla ostavila preko 300.000 ljudi, nastavi istom tempom, u crno će zaviti fudbalske klubove i njihove vlasnike.
SPAS U INOSTRANIM VLASNICIMA: Zato, oni danas svoj izlaz iz krize vide u inostranstvu. Bliskoistočni šeici, prepuni dolara natopljenih "crnim zlatom" i novopečeni ruski tajkuni kao trend vide posjedovanje velikih engleskih klubova. Gotovo polovina premierligaša za vlasnika ima stranca. Sve je počelo s Romanom Abramovičem i Čelsijem, koji je s Rusom na čelu konačno počeo osvajati trofeje. Švicarac Dani Fismen ima najveći postotak dionica Arsenala, uz njega su u zajedničkom "talu" ruski i arapski tajkuni, te američka agencija "Kroenke Sports Enterprises". Aston Vila, Liverpul i Mančester junajted imaju svoje američke vlasnike, a Mančester Siti je odnedavno u vlasništvu šeika Mansoura bin Zajed al Nahjana. Rođeni Egipćanin Mohamed al Fajed vlasnik je Fulema, a Rus sa francuskom putovnicom Aleksandar Gajdamak Portsmuta. Upravo je Mančester Siti najsvježiji primjer bahatosti stranaca. Troše bez limita, dovode igrače, ali niko ne želi u "mali" Siti. Zato njihove mete postaju veliki klubovi, jer su svjesni da samo tako mogu zaraditi. Do kada će fudbal biti omiljena igračka bogataša, niko u Engleskoj ne može reći, ali i najveći laik zna da neće biti vječno.
Moderni fudbal u Engleskoj je na svom vrhuncu, i fizika kaže da mu slijedi pad. Koliko će on biti grub i koliko će koštati, tek ćemo vidjeti?