Bilo je dovoljno da nedjeljom popodne na televiziji ugledamo Alvara Rekobu kako namješta loptu na ljevicu pa da sve drugo malo sačeka. U narandžasto-zelenom dresu Venecije, tog proljeća 1999. godine, Urugvajac je stvarao uspomene kojima ćemo se vraćati decenijama kasnije.
Danas, uz mutne snimke njegovih golova, nedostaje nam i onaj stari Kalčo: poznati glas komentatora, iščekivanje utakmice i ljudi s kojima smo je gledali, uvjereni da će takve nedjelje trajati zauvijek.
Među svim Rekobinim utakmicama, golovima i nedovršenim obećanjima, posebno mjesto pripada nekoliko mjeseci u Veneciji. Jednom proljeću 1999. godine, kada je urugvajski majstor u gradu na vodi pronašao prostor za svoju ljevicu, a klub u borbi za opstanak dobio razlog da ponovo vjeruje.
Jedna ljevica na obali lagune
Venecija je u sezonu 1998/99. ušla kao povratnik u Seriju A poslije 31 godine. Vodio ju je Valter Novelino, ali je oduševljenje zbog povratka među najbolje ubrzo ustupilo mjesto strepnji. Ekipa je bila pri dnu, a napadač Filipo Manijero čekao je prvenstveni pogodak. U januaru je iz Intera na pozajmicu stigao Rekoba.
Imao je 22 godine i talenat koji je tražio utakmice.
U Milanu je bilo teško doći do prostora. U Veneciji je taj prostor postao njegov. Svaka lopta između protivničkog veznog reda i odbrane bila je poziv da nešto izmisli. Svaki slobodan udarac dovoljno blizu gola pretvarao se u događaj zbog kojeg se prekida razgovor.
Njegov fudbal imao je onu privlačnu neizvjesnost: vidjeli ste šta namjerava, ali niste znali kako će to izvesti. Čuvar bi mu zatvorio prolaz, drugi prišao da pomogne, a Rekoba bi pronašao putanju koja se trenutak ranije nije ni nazirala.
Na malom stadionu "Pjer Luiđi Penco", uz venecijansku lagunu, takvi potezi dobijali su posebnu bliskost. Veliki talenat bio je nadohvat tribine. Moglo se gotovo osjetiti koliko malo prostora treba toj ljevici.
Rekoba je u Veneciji odigrao 19 prvenstvenih utakmica i postigao 11 golova. Ekipa je sezonu završila na 11. mjestu. Iza tih brojki ostalo je proljeće koje je jedan ugroženi klub pretvorilo u jednu od najljepših priča tog prvenstva.
Manijero je znao kuda će lopta
Naravno, opstanak nije mogao izboriti sam.
Manijero je uz njega pronašao golove, a Venecija napadački tandem zbog kojeg su protivničke odbrane morale ozbiljno da brinu. Prema klupskoj istoriji, njih dvojica postigla su ukupno 23 gola u drugom dijelu sezone: Manijero 12, Rekoba 11.
Bilo je nečeg duboko kalčovskog u tom spoju. S jedne strane napadač koji traži trenutak da pobjegne štoperu, s druge igrač koji taj trenutak umije da prepozna prije ostalih.
Danas, kada se prisjećamo Rekobe, lako je pustiti da njegovi udarci iz daljine prekriju sve drugo. Ali ljepota njegovog fudbala bila je i u dodavanju. U lopti poslatoj iza posljednje linije, taman toliko snažnoj da napadač ne mora da uspori. U kratkom zadržavanju kojim bi privukao protivnika i otvorio prolaz saigraču.
Manijero je imao kome da krene. Rekoba je imao koga da pronađe.
A Venecija je počela da osvaja bodove.
Najsjajnija razglednica tog proljeća stigla je 14. marta 1999. Fiorentina je na "Pencu" izgubila 4:1, a Rekoba je postigao tri gola. Het-trik protiv ljubičastog dresa, usred borbe za opstanak, bio je jedno od onih popodneva koja navijaču ostanu mnogo duže od konačne tabele.
Za takve utakmice i danas vrijedi potražiti snimak. Sačekati da prođe loša špica, pojačati zvuk i prepustiti se slici.
"Hvala, Venecijo"
Rasplet je imao onu vrstu ironije koju fudbal povremeno napiše bolje od bilo kojeg scenariste.
U pretposljednjem kolu, 16. maja, Veneciji je došao Inter. Klub kojem je Rekoba pripadao i u koji će se vratiti. Domaćin je pobijedio 3:1 i osigurao opstanak, a Urugvajac je bio među glavnim junacima utakmice.
Najprije je asistirao Serđu Volpiju za rano vođstvo. Potom je iz slobodnog udarca poslao loptu u prečku, odakle se odbila u gol preko leđa Sebastijana Freja. Poslije pogotka pokazao je majicu s natpisom "Grazie Venezia" - "Hvala, Venecijo". Taj detalj zabilježen je i u tadašnjem novinskom izvještaju.
U toj zahvalnosti stala je cijela njegova pozajmica.
Venecija mu je dala povjerenje i niz utakmica. On joj je pomogao da sačuva mjesto među najboljima. Rastanak se približavao, a oboje su već imali nešto što će pamtiti.
Zato ta priča i danas djeluje tako zaokruženo. Rekoba je došao usred zime, odigrao proljeće za pamćenje i otišao kada je posao bio završen. Ostali su golovi, sačuvana Serija A i nekoliko mjeseci koje vrijeme uporno produžava.
Nedjelja koju još pamtimo
Sjećanje na Rekobinu Veneciju uvijek povuče za sobom i sjećanje na cijelu ligu.
Na Batistutu, Ronalda, Del Pjera, Totija i Maldinija. Na Parmu protiv koje niko nije volio da igra. Na Fiorentinin ljubičasti dres, gostovanja u Udinama i utakmice na kojima je favorit morao dobro da se namuči za tri boda.
Kalčo s kraja devedesetih imao je veliku pozornicu, ali je pažnju znao da odvuče i prema malom stadionu, prema ekipi s dna tabele, prema fudbaleru koji je u januaru došao na pozajmicu.
Možda je upravo zato Rekobina venecijanska epizoda toliko draga onima koji su tada zavoljeli italijanski fudbal. Podsjeća ih na vrijeme kada su utakmicu čekali cijele sedmice i kada je jedan slobodan udarac bio dovoljan materijal za razgovor do narednog kola.
U toj nostalgiji sigurno ima i naše mladosti. Lakše pamtimo gol nego dosadno prvo poluvrijeme, potez nego izgubljenu loptu. Ali ni vrijeme nije moglo da izmisli Rekobinu ljevicu. Ona je zaista umjela sve ono zbog čega danas zastanemo pred starim snimkom.
U Interu je proveo mnogo duže. Veneciji je pripalo samo pola sezone.
Ponekad je i toliko dovoljno da jedan igrač zauvijek ostane u gradu.