Fudbal

Škote ću pamtiti do kraja života

Škote ću pamtiti do kraja života
Škote ću pamtiti do kraja života
Dino Skokić

On je jedan od najboljih fudbalskih golmana koje je BiH dala i jedan od legendarnih čuvara mreže beogradskog Partizana.

Fahrudin Omerović (50), rođeni Dobojlija, karijeru je počeo u Slogi, a proslavio se tuzlanskoj Slobodi i Partizanu. Igrao je i za turski Kodžaelispor i Istanbulspor. Što se tiče reprezentativne karijere, imao je tu "sreću" da je bio u selekciji reprezentacije Jugoslavije u vrijeme kada je u usponu snage bio Timislav Ivković pa je uglavnom "grijao" klupu. Za reprezentaciju BiH nastupio je u tri utakmice.

Na klupu slavnog Fenerbahčea došao je zajedno s Ajkutom Kocemanom, kojem je povjerena uloga sportskog direktora i šefa stručnog štaba.

"U Fenerbahče smo stigli u veoma nepovoljnom trenutku, poslije gubitka titule u posljednjem kolu. Imali smo na raspolaganju 15 igrača, od kojih su bila četiri juniora. S takvim igračkim kadrom dočekali smo utakmice sa Jang bojsom u kvalifikacijama za Ligu prvaka i PAOK-om u kvalifikacijama za Ligu Evrope. Ispali smo, a onda smo za pojačanja dobili Nianga, Džoba, Diu...", kaže Omerović.

NN: Karijeru ste počeli u Slogi, nastupali ste za Slobodu, a u Partizanu ste bili od 1984. do 1992. godine. Šta se dešavalo poslije?

OMEROVIĆ: Iz Partizana sam otišao u Tursku. Postao sam član Kočaelispora. U prvoj sezoni borili smo se za titulu, što je ocijenjeno kao svojevrsna senzacija. Nismo uspjeli, ali smo igrali u Kupu UEFA sa Sportingom iz Lisabona. Karijeru sam okončao u Istanbulsporu.

NN: U Partizanu ste ispisali najljepša slova svoje igračke karijere. Imate li danas kontakte sa"crno-bijelima"?

OMEROVIĆ: U Partizanu sam ispunio svoje dječačke snove. Još dok sam bio klinac, navijao sam za Partizan i sanjao kako ću jednog dana braniti na Stadionu JNA. Ispunio sam svoje dječačke snove, a kao kapiten Partizana podigao sam pehar Kupa maršala Tita, koji smo osvojili poslije 32 godine "posta". Od bivših saigrača najviše sam bio u kontaktu sa Zvonkom Popovićem, potom sa fizioterapeutom Brankovićem, ekonomom, ali kontakti su se nekako zamrli, što zbog mojih obaveza, što zbog udaljenosti. Kada je riječ o emocijama, naravno da su prisutne, jer sam u Partizanu proveo svoje najbolje godine života.

NN: Jeste li poslije 1992. godine bili u Humskoj 1?

OMEROVIĆ: Samo jednom i to 1996. godine. Posjetio sam stadion, bio sam u klupskim prostorijama, a onda sam dobio posao u Istanbulu i počeo svoju trenersku karijeru. Radio sam sa Ajkutom Kocemanom, potom samostalno, tako da vrlo rijetko dolazim i u BiH. NN: Koje su Vam utakmice ostale u sjećanju iz bogate karijere kada su u pitanju nastupi za Partizan, SFRJ i reprezentaciju BiH?

OMEROVIĆ: Teško je birati, ali ako moram, to je utakmica sa Kvins Park Rendžersima. Izgubili smo u Londonu 6:2, a onda smo ih kod kuće nokautirali rezultatom 4:0. Bila je to nezaboravna utakmica, naša odlična igra i bespoštedna podrška sa tribina. Za reprezentaciju SFRJ sam veoma malo branio, zato ću izdvojiti učešće na Mundijalu u Italiji, jer je to vrh karijere svakog igrača. Kada je riječ o reprezentaciji BiH, onda ću izdvojiti utakmicu s Albanijom, koja je bila prva zvanična.

NN: Od 1998. i utakmice s Hrvatskom nema Vas ni blizu državnog tima. Zašto?

OMEROVIĆ: Poslije te utakmice rekao sam selektoru Fuadu Muzuroviću kako je vrijeme za mlađe golmane. Jedno vrijeme sam sarađivao sa Blažom Sliškovićem i Admirom Smajićem. No, tada sam imao angažman u Turskoj, a oni nisu pobornici da trener radi na dva mjesta. Nekako su mi progledali kroz prste. Ubrzo sam odlučio da razvijam svoju trenersku karijeru, radio sam u Istanbulsporu, Ankarasporu, Maltajasporu... Izgubio sam kontakte i veze s ljudima iz N/FS BiH. Ne kažem da je njihova krivica, možda je do mene, jer ja nisam tip koji zove i nudi se.

NN: U perspektivi biste radili u reprezentaciji BiH?

OMEROVIĆ: Naravno. Kruna trenerskog posla je selektorska pozicija. U igračkoj karijeri uvijek sam težio ka boljim rezultatima, tako je i u trenerskom poslu.

NN: Kakav je Vaš komentar dosadašnjeg učinka reprezentacije BiH pod vodstvom Safeta Sušića?

OMEROVIĆ: Prvo, raspravljati o Safetu Sušiću kao igračkoj veličini i treneru je zaista besmisleno. Od svih trenera s kojima sam radio izdvojio bih Ivicu Osima, Nenada Bjekovića i Safeta Sušića. No, Sušić je u reprezentaciju BiH došao u nepovoljnom momentu. Reprezentacija je ostvarila istorijski plasma u baraž i normalno je da poslije takvog rezultata dođe do određenog pada. Sušić je došao u reprezentaciju gdje je bila narušena atmosfera, ali smatram kako reprezentacija BiH ima velike šanse u nastavku kvalifikacionog ciklusa. Francuzi su u našoj grupi neprikosnoveni, a naša reprezentacija je prvi kandidat za plasman u baraž.

NN: Kako danas gledate na disoluciju SFRJ?

OMEROVIĆ: Raspad Jugoslavije doživljavam kao jednu veliku tragediju. Kamo sreće da je bilo mirnim putem, jer tragedije nikom nisu donijele dobro. No, znamo da svaka priča ima svoj početak i kraj. Tih godina možda nismo bili svjesni kakva nam tragedija prijeti. Danas je lako o tome govoriti.

Sportska porodica

Omerovići su prava sportska porodica. Fahrudinova supruga Merhunisa dugi niz godina igrala je za ŽKK Partizan. Kasnije je radila u omladinskom pogonu Fenerbahčea. Kćerka Nisa je igrala košarku, ali se u međuvremenu posvetila školovanju, dok je sin Dino u omladinskom pogonu Fenerbahčea.

Partizan kao kruna

Fahrudin Omerović je u top 5 po broju nastupa u Partizanu, čiji je dresu u svim utakmicama nosio 444 puta. Za Slobodu je branio oko 120 puta.

"U svim klubovima mi je bilo lijepo. U Slobodi su mi nudili novi ugovor, ali ja sam htio napredovati i ispuniti svoj dječački san. Uspio sam u tome, jer sam s Partizanom osvajao titule prvaka, Kup maršala Tita, igrao sam u Evropi, a iz Partizana sam dospio i do reprezentacije SFRJ."

Fahrudin Omerović

Datum rođenja: 26. avgust 1961.

Mjesto rođenja: Doboj

Golmanska karijera

Sloboda Tuzla 1980 - 1984.

Partizan 1984 - 1992.

Kodžaelispor 1992 - 1995.

Istanbulspor 1996 - 1998.

Jugoslavija 1989 - 1992.

BiH 1996.

Najčitanije