BEOGRAD - Sutra se navršava 45. godina od čuvenog finala Kupa evropskih šampiona u Briselu, u kome su fudbaleri beogradskog Partizana izgubili od madridskog Reala sa 2:1.
To je i danas najveći uspjeh u istoriji trofejnog kluba i jedan od najblistavijih trenutaka fudbala u Srbiji.
Bila je to i kruna rada jedne generacije igrača koja se po svemu razlikovala od svojih prethodnika i ostavila upečatljiv trag nasljednicima.
Tadašnji tim Partizana, za razliku od prethodnih, imao je čvrst oslonac u klupskom podmlatku u kojem su ekspresno stasavale buduće vedete jugoslovenskog fudbala - Milutin Šoškić, Fahrudin Jusufi, Velibor Vasović, Vladica Kovačević, Zoran Miladinović...
Radilo se o generaciji koja je dobro prodrmala jugoslovensku fudbalsku scenu znanjem, vještinom, načinom ponašanja, rezultatima i, prije svega, šarmom kako na terenu tako i van njega.
"Partizanove bebe", kako su ih prozvali po ugledu na "Bezbijeve bebe" iz Mančester junajteda, uskočile su u prvi tim "crno-bijelih" još 1959. godine i na prečac osvojili srca ne samo navijača Partizana, nego i svih iskrenih ljubitelja fudbala.
Pod patronatom Florijana Matekala i prve velike igračke legende Partizana, Stjepana Bobeka, "bebe" su osvojile tri uzastopne titule prvaka Jugoslavije, nadmoćno ostavivši iza sebe nimalo bezazlenu konkurenciju.
U meduvremenu je tim pojačavan na pozicijama koje su ocijenjene kao deficitarne, ali su uglavnom dolazili malo poznati igrači koji su tek u Partizanu stekli punu afirmaciju - Milan Galić, Mustafa Hasanagić, Radoslav Bečejac, Josip Pirmajer...
Nakon još dvije titule državnog prvaka (1964. i 1965. godine) svima je bilo jasno da su "Partizanove bebe" prerasle sredinu i da im u Jugoslaviji nema ravnih. Svi su znali da "crno-bijeli" mogu da se upuste u nešto mnogo veće, mada niko nije spominjao pohod na titulu šampiona Evrope.
Do tog pohoda je, međutim, došlo u sezoni 1965/66, kada su na vidjelo izašli zrelost i kvalitet jedne generacije koja više ni u Evropi nije krila da ima ogroman potencijal.
Prve dvije prepreke, Verder iz Zapadne Njemačke i francuski Nant, preskočene su bez većih problema, a onda je na proljeće 1966. godine uslijedio duel sa čehoslovačkom Spartom u četvrtfinalu.
U prvom meču u Pragu tim koji je imao nekoliko reprezentativaca tada veoma moćne Čehoslovačke lako je izašao na kraj sa "crno-bijelima". Sparta je dobila taj meč sa 4:1.
Obično kada se tako nešto desi kaže se da "niko nije vjerovao" u šanse poraženog tima da u revanšu može da nadoknadi zaostatak iz prve utakmice.
U Partizanovom slučaju, međutim, nije bilo tako, pošto su u revanšu navijači napunili Stadion JNA uvjereni da njihovi ljubimci mogu i jednostavno moraju da prođu dalje, prvi put u istoriji među četiri najbolje ekipe u Evropi.
"Crno-bijeli" su od samog početka pritisli goste ne dajući im priliku ni da "podignu glavu". Na kraju je bilo ubjedljivih 5:0 za siguran plasman u polufinale.
Rezervni golman Partizana Ivan Ćurković mnogo godina kasnije sažeto i slikovito je opisao dešavanja na terenu u tom meču.
"Mi smo odigrali fenomenalno. Sve nam je polazilo za nogom, a oni jednostavno nisu znali gde se nalaze", rekao je tada Ćurković.
U polufinalu rival "crno-bijelih" bio je jedan od najboljih klubova na svijetu toga doba - engleski Mančester junajted. Partizan je u prvoj utakmici u Beogradu pobijedio s 2:0.
Brige oko plasmana na završnu predstavu u Briselu nisu, međutim, još bile prebrinute. Svi su dobro znali da je predstavnik britanske imperije spreman da uzvrati udarac na "Old Trafordu".
U meču u kome se praktično igralo samo na jedan gol - Partizanov - među stativama je briljirao Milutin Šoškić. Toliko je bio superioran da je čak uspio da iziritira engleske džentlmene na tribinama.
Šoškića su sa tribina gađali svime što im je bilo pri ruci, a jedan nemoćni navijač bacio je sendvič uvijen u celofan. Legendarni čuvar mreže je odvio foliju, poljubio sendvič, pojeo jedan zalogaj i stavio ga pokraj terena. Bio je to gest koji je postidio Engleze.
Mančester junajted je pobijedio sa 1:0, a Partizan se plasirao u finale, u kome mu je protivnik bio Real Madrid - najtrofejniji klub u Evropi.
"Možda mi te godine nismo bili bolji od Mančester junajteda, ali smo sigurno bili bolji od Reala", rekao je Kovačević, prisjećajući se okršaja u kome su njegovi saigrači i on bili nadomak ostvarenja snova.
Problem je, međutim, bio što ništa uoči te utakmice nije bilo odrađeno kako treba. Atmosfera u ekipi značajno je poremećena odmah po plasmanu u finale. Tadašnja uprava kluba pokazala se kao nedorasla za tako veliki tim, s obzirom da nije uspjela da zaštiti igrače od napasti menadžera i sponzora.
Koliko je euforija ušla u tabor "crno-bijelih" možda najbolje govori podatak da je ekspedicija iz Beograda putovala u Brisel u više ešalona i da tim nije došao u belgijski glavni grad jednim avionom kao što je to bila uobičajena praksa do tada.
Uprkos svim nedaćama, Partizan je u finalu poveo s 1:0 golom Vasovića. Tu je, međutim, završena lijepa priča Beograđana u Kupu evropskih šampiona. Uslijedio je snažan protivudar "kraljevskog kluba", koji je preokrenuo rezultat i dobio finale rezultatom 2:1.
Većina igrača u ljetnom prelaznom roku napustila je Partizan, koji se ni 45 godina nakon Brisela nije približio takvom uspjehu.