Lični problemi značili su da Adriano nikada nije istinski ispunio svoj potencijal, ali svako ko ga je gledao kako igra tokom njegovog vrhunca bio bi saglasan da je još uvijek vrijedan slavlja jedini pravi Imperator iz brazilskih favela.
Brazilu nikad nije nedostajalo talentovanih, iako povremeno svojeglavih, ofanzivnih igrača. Ipak, i u egzaltiranom društvu reprezentacije Adriano je bio nešto posebno.
Snažan napadač s tempom, vještinom i jednim od najjačih udaraca u fudbalu, mogao je biti svjetski prvak da nije bilo očajnički nesretnih porodičnih okolnosti.
Rođen i odrastao u Vila Kruzeiru, jednoj od mnogih favela i sirotinjskih četvrti Rio de Žaneira, Adriano je bio suzdržan, fokusiran samo na fudbal.
Kuća gangsterima, dilerima droge i familijama koje samo pokušavaju preživjeti, okruženje u kojem je odrastao usadilo mu je tihu odlučnost i želju da bude najbolji.
Vježbao je nemilosrdno i pokupio ga je Flamengo. Sa 17 godina je bio u prvoj ekipi.
Jedan od najvećih i tradicionalno najuspješnijih klubova u zemlji, glamur Flamenga pomalo je izblijedio od njihove neosporive dominacije kasnih sedamdesetih i ranih 80-ih, kada je Ziko bio okosnica zlatne ere.
Legendarni veznjak ostao je do svoje 30. godine, vrativši se nakon kratkog italijanskog izleta s Udinezeom, ali od tada je velika privredna promjena totalno izvrnula dinamiku moći klupskog fudbala, a s njom i očekivane karijerne puteve južnoameričkih superzvijezda na čekanju.
Do kraja vijeka proces je ubrzan, a perspektivni mladi igrači transferovani su u Evropu brže nego ikad prije.
Adriano je bio jedan od njih. Izdržao je samo godinu dana u prvom timu Flamenga, postigavši ukupno 16 golova, prije nego što se javio milanski Inter.
Provešće većinu često bujne, nakratko izuzetne, ali uvijek uvjerljive karijere u Seriji A.
Kao i kod mnogih tinejdžerskih potpisa od strane vrhunskih klubova, Inter je želio da Adriano nastavi svoj razvoj negdje drugo. Otišao je na pozajmicu u Fiorentinu, a zatim se preselio u Parmu kao dio suvlasničkog ugovora, što je dovelo do toga da Fabio Kanavaro krene na drugu stranu.
U toj čarolijisa "Dukalijima" sjajni Adriano je bio blistav. Sklopio je plodno udarno partnerstvo s kreativnije nastrojenim Adrianom Mutuom i plašio protivnike svojom direktnošću i fizićkom moći.
Čuli su se odjeci Ronalda prije povrede dok je s lakoćom slijegao ramenima, ili je protivnike odbijao u stranu u još jednom trčanju prema golu.
Ugovor s Parmom raskinut je prije vremena u januaru 2004. godine, a Adriano je već postigao osam golova u devet ligaških nastupa.
Njegove impresivne igre nastavile su se u Interu. Od tog ljeta pa nadalje nešto je kliknulo i za prekratak period bio je gotovo nezaustavljiv.
Prvo je odveo Brazil do naslova Kopa Amerike, postigavši sedam golova, uključujući dragocjeni izjednačujući pogodak u posljednjoj minuti u finalu protiv Argentine, koja je na kraju pobijeđena na jedanaesterce.
To nije bio običan gol. Kad je završni zvižduk bio neizbježan, izgubljena lopta pala je Adrianu u prostor, koju je on podigao, okrenuo i opalio nisko u donji ugao.
Dobio je Zlatnu kopačku i nagrade za igrača turnira za svoj trud - što je bila preteča njegove najbolje sezone u karijeri.
S visokim samopouzdanjem i svojom raketom u lijevoj nozi postigao je 28 golova u svim takmičenjima za Inter u sezoni 2004/05.
Ostvaren je het-trik u prvom poluvremenu u 5:0 demoliranju Mesine i još jedan kod kuće protiv Porta, čime je Inter osigurao prolaz u četvrtfinale Lige šampiona.
Adriano je postigao svoj prvi unutar pet minuta, pokupivši zalutalo dodavanje, proletivši pored defanzivca i vidjevši kako njegov odbijeni udarac prelazi preko Vitora Baije.
Kasnije ga je pronašao Žulio Kruz, a ovaj ga još jednom opalio visoko u mrežu vanjskom stranom stopala prije nego što je postigao treći i riješio duel. Pušten s desne strane, presjekao je odbrambenog igrača "Zmajeva" i savršeno zabio loptu u donji ugao.
U to vrijeme Adriano je bio najbolji strijelac svijeta. Mogao je sve.
U prvoj utakmici finala Kopa Italije protiv Rome, na primjer, probio je mrežu sa projektilom ispaljenim s 32 metra, a zatim se uzdigao iznad svog markera i snažno tukao glavom.
Adriano je takođe bio vješt u probijanju protivničkih mreža sa dalekometnim projektilima. Suptilnost nikad nije bila njegova jača strana kao finišera, ali rijetko je bila potrebna kada je mogao udarati tako ciljanom žestinom i preciznošću.
Iako bi protivnici znali da želi prebaciti loptu na stranu koju preferira i izvući šut, malo su mogli učiniti po tom pitanju. Mnogi su jednostavno morali stajati i diviti se dok je to radio.
Adriano je još jednom bio nevjerovatno dobar na Kupu konfederacija u Njemačkoj 2005. godine, izborivši se protiv domaćina u polufinalu.
U samoj završnici uslijedila su još dva pogotka kada je Argentina sveobuhvatno poražena. On je otvorio gol-listu preskočivši jedno ubacivanje i zakucavši visoko u mrežu. Još jedan stigao je u drugom poluvremenu nakon Sisinhovog ubačaja glavom.
Činio se nezaustavljivim - pravi Ronaldov nasljednik, jedan od najvećih napadača svih vremena u punom poletu, koji je sada bio težak i olovnih nogu. Na terenu ništa nije moglo poći po zlu, ali nije sve bilo dobro.
Adrianov otac preminuo je iznenada i neočekivano u avgustu 2004. godine, nedugo nakon finala Kopa Amerike.
Iako to nije bilo odmah vidljivo u njegovoj igri, smrt oca ga je uništila. Počeo je pretjerano piti i tulumariti, očajnički želeći blokirati sve.
Rutinski bi propuštao trening ili bi dolazio pijan i borio se da povrati nepokolebljivu fokusiranost koja ga je do sada vodila.
Još uvijek je bilo naznaka Adrianove sposobnosti, ali ni blizu tako dosljedno. Nakon što je u septembru 2005. potpisao dugogodišnji ugovor kao nagradu za izvrsnu godinu, nastupi su ubrzo krenuli nizbrdo.
Havier Zaneti je rekao da je to što nije mogao pomoći Adrianu da prevlada svoje poteškoće bio "najveći poraz" u njegovoj karijeri.
"Kad je dobio telefonski poziv o smrti svog oca, bili smo u sobi", rekao je Zaneti za "Tuttomercato".
Nastavio je legendarni kapiten Intera:
"Lupio je slušalicom i počeo vrištati na način koji se ne može zamisliti. I danas me naježi. Od tog dana, Masimo Morati i ja smo ga tretirali kao mlađeg brata. Nastavio je igrati fudbal, postizao je i posvećivao svoje golove ocu pokazujući prema nebu. Ali nakon tog telefonskog poziva više ništa nije bilo kao prije.
Još je legendarni "Traktor" rekao o Brazilcu:
"Jedne noći Ivan Kordoba je dijelio sobu s njim i rekao mu da je mješavina Ronalda i Zlatana Ibrahimovića i pitao ga je da li je svjestan da će postati najbolji na svijetu. Nismo ga uspjeli izvući iz tunela depresije. To je bio moj najveći poraz, osjećao sam se nemoćno."
Adriano je postao periferna figura i za svoj klub i za reprezentaciju. Dvaput je zabio na Svjetskom prvenstvu 2006. godine, ali više nije bio automatski starter, poraz u četvrtfinalu od Francuske započeo je na klupi za izmjene, a kasnije je potpuno izbačen iz Dungine ekipe.
Godine 2008., kada je trebao biti na vrhuncu moći, Adriano je otišao na pozajmicu u Sao Paulo u potrazi za domaćom udobnošću i osjećajem pripadnosti. Nakratko je povratio svoju formu, i tamo i u Flamengu kojem se pridružio godinu dana kasnije, ali ovisnost i depresija izazvana očevom smrću, te pokušaji da se potisne sjećanje na to, bile su stalne prepreke.
Adrianov povratak u Seriju A s Romom užasno je propao, a ugovor mu je raskinut nakon sedam mjeseci. Od tada je odigrao samo 12 utakmica za Korintijans, Atletiko Paranaense i američki klub Majami Junajted.
Vratio se u Brazil i tvrdi da se osjeća srećnijim i zdravijim nego što je bio dugo vremena. Iako je primamljivo zapitati se šta je moglo biti za nekoga tako talentovanog, ali neke su stvari jednostavno važnije od fudbala.
On će zauvijek ostati Imperator "bubamare" i čovjek čijeg šuta su se svi na terenu plašili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.