Ako su nas Roj Kin, Patrik Vijera i Keni Dalgliš nečemu naučili, to je da fudbaleri ne trebaju nužno imati već postojeću vezu s gradom da bi razumjeli šta znači predstavljati njegov klub. Ali, Danijele de Rosi je bio vjerni vuk Rima i znao je šta znači izgarati za grb Rome.
De Rosi je rođen u Rimu, pridružio se svom rodnom klubu s 12 godina i nikada nije prestao igrati, kao da je iskoristio prvu priliku da predstavlja klub koji voli.
"Za mene je normalno igrati ovdje", rekao je De Rosi za "New York Times" u intervjuu iz 2012. godine.
"Nikad nisam pokušao, niti stvarno želio, igrati vani za drugu ekipu. Mislim da neki igrači koji dolaze ovdje osjećaju toliki pritisak. Navikao sam osjećati ovaj pritisak. Odrasteš osjećajući to, čak i kad si običan navijač. To je jednostavno nešto s čime se živi."
Na površini, može postojati iskušenje da se De Rosijeva igra svede na bijes i žestinu. Međutim, kada skinete grubi sloj pokrivača, imate fudbalera čija igra nikada nije prestala biti o ispunjavanju dužnosti prema svom rodnom gradu i prema samom sebi.
Odlučnost se u fudbalu iskazuje na mnoge načine, ali to ne moraju uvijek biti trčanja ili napadi u fantastičnim potezima.
Herojstvo se može činiti kao nešto što može postojati samo u krajnostima sportskog ponašanja, ali za De Rosija ono je došlo kroz razgovore s mlađim saigračima i trenutke instinkta i genijalnosti usred sve krvi i hrabrosti.
Njegov pogodak protiv Juventusa 2009. pokazuje njegovu samostalnost, spremnost da drugima prepusti vođstvo iz njegove dublje ne toliko isticane pozicije, ali i da preuzme na sebe odgovornost da učini sve kada je to potrebno.
Rijetko je da iko može uhvatiti Đanluiđija Bufona nespremnog, ali učiniti to s pozamašne udaljenosti, s velikom preciznošću, najbliže je fudbalskom jednorogu.
Bufonov izraz lica je bio kombinacija bijesa koliko i zbunjenosti, njegova ruka podignuta u znak protesta što je takav gol uopšte moguć. Pokušava se pomiriti s time da nema kontrolu nad situacijom, a to govori koliko o De Rosiju, toliko i o njemu.
S Danijeleve tačke gledišta, ne radi se o preuzimanju liderstva zbog frustracije usljed neaktivnosti saigrača, već o tome da vidi rupu u protivničkoj postavci i prihvati je jednostavno zato što je odlučio da je on jedini koji to može vidjeti; to je samopouzdanje koje se rađa iz spoznaje vlastite važnosti i odgovornosti.
Iako će uvijek biti frustrirajuće gubiti velike meče, De Rosijev jedini pogodak protiv engleskog protivnika ostaje simbol onoga za što je sposoban i mentalno i fizički.
Uz deficit od 6:0, može postojati tendencija opuštanja i kolebanja prije kraja, možda ulazak u izazove s malo manje otrovnosti ili čuvanje ekstravagantnijih pokušaja ka golu kada su stvarno važni.
De Rosi je, međutim, rijetko, ako ikad, pokazao da ima nešto nalik na isključenje, a poraz na "Old Trafordu" nije bio izuzetak.
Neko bi mogao pogledati kako izvodi tako tehnički težak potez i zaključiti da mu je olakšao nedostatak situacijskog pritiska, ali drugi način gledanja na to jeste priznati odbijanje prihvatanja poraza - nešto što smo još jednom vidjeli kod Danijelea s njegovom ulogom u Rominom povratku protiv Barselone u Ligi šampiona u 2017/18 sezoni.
S Frančeskom Totijem koji je konačno objesio kopačke o klin 2017. godine, De Rosijeva uloga kao talismana stare garde postala je još jasnija. Bilo je trenutaka kada je mogao biti nagrađen, ali nakon preuzimanja kapitenske trake njegova je dužnost postala samo veća.
Povratci s tri gola nešto su što vama Barselona radi, a ne obrnuto, i jednom smo vidjeli malu dozu napetosti u Danijeleu dok je pokušavao izvesti najstrožiju kaznu što bi ta tri pogotka s početka dana svelo na samo jedan sa još pola sata za igru.
Kao igrač njegovih godina, uvijek postoji spoznaja da bi svaka velika prilika mogla biti vaša posljednja, a udarac s tačke, ako ne i slab, bio je pomalo neizvjestan.
Međutim, njegova je važnost bila jasna s oslobađanjem onoga što se činilo kao više od decenije emocija - bio je to zasigurno njegov najveći trenutak otkako je pogodio u finalu Svjetskog prvenstva 2006. godine i kao i tada, njegovo postignuće malo bi se računalo bez drugih koji su mu pomogli da završi posao.
De Rosijev debi u Romi vidio ga je kako dijeli teren s veteranima Svjetskog prvenstva 1994. kao što su Aldair i Kafu, a njegovi komentari o igri starije fudbalske generacije donekle objašnjavaju njegova vlastita postignuća.
"Kad sam bio mlad, stariji igrači bi rekli: 'Nije bilo kao u moje vrijeme' - to je život i uvijek će biti tako", rekao je De Rosi za "Undiciju" 2017. godine.
Potom je dodao:
"Mlađa generacija ima sada 18 godina i za 20 godina će se žaliti na klince tog dana."
Taj se mentalitet pokazao u De Rosijevoj igri podjednako na kraju njegove karijere kao i na početku, samo što je on prelazio s jednog kraja liste na drugi.
U početku se radilo o tome da se pokaže starijim i iskusnijim igračima da ima šta pokazati, da bi se na kraju radilo o tome da mlađima od njega pokaže da njegove godine nisu nikakav teret za ono što može donijeti ekipi.
Danijele je ostavio srce i krv na terenu tokom svoje karijere, a trenuci kada je podbacio jednostavno su bili kada sve nije bilo dovoljno.
Nije ostalo mnogo fudbalera u igri poput njega, vjernog sina rimske "Vučice".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.