Danas je prekaljeni transfer lisac Fabricio Romano izbacio informaciju da se italijanska golmanska legenda planira penzionisati. Samom objavom, nije ostavio puno prostora o kome se treba pisati. U pitanju je gorostas "bubamare" i fudbalska ikona među stativama, Đanluiđi Bufon.
Dugovječnost je nešto lakša za golmane, Piter Šilton, Rožerio Seni i Rej Klemens zauzimaju prva tri mjesta, ali Bufonovo postignuće je i dalje impresivno... I još nije gotov (nadamo se).
Možda ćemo tek kada se konačno završi njegova zapanjujuća lista oborenih rekorda i ispisanih stranica istorije razmisliti jesmo li posljednje (sada već) četiri decenije imali privilegiju gledati najvećeg golmana svih vremena.
To je, naravno, subjektivno pitanje. Lav Jašin, Gordon Benks, Piter Šilton, Alison Beker, Iker Kasiljas i Manuel Nojer imaće svoje branioce, ali kada je riječ o pouzdanosti u modernom dobu, Bufon je bez premca.
Iako su Kasiljas i Nojer dominirali nagradom za najboljeg svjetskog golmana tokom prošle decenije, a ljudi poput Petera Čeha i Olivera Kana demonstrirali su vlastitu briljantnost, niko se ne može mjeriti s Điđijevom besprijekornom dosljednošću u posljednjih 20 godina.
Specifikacija posla se promijenila, ali od svog debija u Seriji A sada davne 1995. godine, Bufon je evoluirao naizgled bez napora, djelujući kao sve, od konvencionalnog šutera do prve linije napada i svih stvari između.
Uprkos njegovom nizu nevjerovatnih odbrana, tako često u kritičnim trenucima, prilično je teško napraviti YouTube video najsjajnijih aspekata njegove igre: Điđi je rođeni vođa koji gotovo nikada ne griješi.
Ta potraga za savršenstvom ono je što je inspirisalo Bufona da tako dugo bude najbolji. Umjesto da se ponosi svime što je postigao, on ostaje vođen sa onih nekoliko stvari koje nije ostvario.
"Godinama sam se pitao šta me tjera da nastavim igrati. Da sam osvojio Ligu šampiona, bio bih prazan: ta me misao podstiče i vozi", rekao je medijima u martu 2017. godine.
Italijan je u više navrata govorio o mazohističkim sklonostima potrebnim za golmana, posebno na najvišem nivou.
"Mazohista i egocentrik takođe. Mazohista jer kad igraš na golu, znaš da je jedina sigurna stvar u životu da ćeš primiti gol. A znaš i da primanje golova nije nešto što ti donosi sreću", rekao Bufon jednom prilikom za "TheGuardian".
Koliko god se posao promijenio, psihološki profil najboljih, najkonzistentnijih golmana ostaje isti, a iako se taj "perverzni" način razmišljanja nekima može učiniti zastarjelim, često je mentalitet taj koji odvaja velike od dobrih.
Jašin je to sažeo: "Kakav je to golman koji se ne muči zbog gola koji je primio? Mora da se muči! A ako je miran, to znači kraj. Trik je popušiti cigaretu da smiriš živce, a zatim popiti veliki gutljaj žestokog pića da zagriješ mišiće."
Điđi, koji i sam uživa u cigareti - iako vjerovatno ne kao dio svoje rutine zagrijavanja - dobija sličan užitak od igranja glavne uloge i slaže se s Jašinom.
"Najvažnija stvar za golmana je osjećaj sigurnosti koji prenosi na druge. Morate to prenijeti, bez obzira što zapravo osjećate. Čak i ako niste sigurni u sebe, trebate druge uvjeriti da vjeruju da imate kontrolu nad situacijom i da se mogu osloniti na vas", govorio je Bufon italijanskim medijima.
Parma je dala povjerenje Bufonu kada je imao samo 17 godina - samo pet godina nakon što je odlučio biti golman.
Bačen "u vatru" protiv budućeg prvaka AC Milana koji je u tom trenutku imao napadače kao što su Žorž Vea, Roberto Bađio i Zvonimir Boban, napravio je niz dobrih odbrana kako bi sačuvao gol.
Jedna odbrana Bađiju, kada je mladi golman izletio sa svoje linije i blokirao udarac glavom, nagovijestila je zašto će Bufon postati poznat kao "Supermen".
Bio je to nadimak koji je Điđi prihvatio, a tinejdžer je ispod dresa nosio majicu s logotipom superheroja. Redovno je paradirao u njoj tokom njegove druge sezone kao Parmin broj jedan, tokom koje je odbranio penal Fenomenu Ronaldu tokom utakmice protiv Intera na "Enio Tardiniju".
S loptom koja je još bila u igri nakon njegovog ubacivanja, Bufon je, nakon što je još jednom provjerio da li je njegova ekipa sigurna u posjedu, nestao iza svog gola, stao na reklamni pano i srčano slavio s navijačima odbranjen kazneni udarac.
Bufon je uvijek prihvatao krajnje osjećaje koji dolaze s golmanskom branšom. Od svog debija, defanzivac rođen u Toskani uspio je ostati miran i pribran na komandu, dok su njegove povremene eksplozije, bilo u radosti ili bijesu, gotovo uvijek tempirane do savršenstva za dobrobit svih oko njega.
Kada je 2001. godine došao njegov transfer u Juventus i rušenje svjetskog platežnog rekorda, nikad nije bilo sumnje da Supermen neće moći nositi težinu cijene od 52 miliona evra.
Điđi je pomogao "Staroj dami" da dominira Serijom A, osvojivši Skudeto četiri puta u prvih pet sezona u klubu. Skandal "Kalčopoli" oduzeo je "Bjankonerima" posljednji od ta dva naslova, ali tada je Bufon zapečatio svoj status legende Juvea.
Bufon se iz Njemačke vratio u ljeto 2006. kao pobjednik Svjetskog prvenstva i nosilac nagrade Lav Jašin, ali čekala ga je sezona u Seriji B.
Ta je realnost bila previše gorka pilula za Fabija Kanavara, Liliana Tirama, Đanluku Zambrotu i Zlatana Ibrahimovića, koji su svi napustili brod koji je potonuo, ali Bufon je ostao na mjestu sa Alesandrom Del Pijerom na čelu tima.
"Mogao sam otići tog ljeta i kontaktirali su me važni klubovi. Ali odlučio sam ostati u Juveu prije svega jer vjerujem u zahvalnost. To je vrijednost koju bismo kao društvo morali vratiti na površinu" rekao je Bufon za "Corriere dello Sport".
Još je dodao:
"Takođe sam želio konkretno dokazati da vrijednosti fudbala u koje vjerujem nisu samo deklarisane i izgovarane retorički, već se sprovode u praksi. Fudbal nije samo biznis, on je i sentiment. Sport bi umro bez prvog ili drugog, to bismo trebali znati. U svom malom dijelu pokušao sam dokazati da je tako", objasnio je logični ali romantični Điđi.
"Stara dama" je prebrodila minus od devet bodova i vratila se u Seriju A u prvom trenutku, a Bufon je odigrao glavnu ulogu u povratku torinskog kluba u vrh italijanske "bubamare".
Ali, osim te jedne sezone, do 30. godine kada se većina golmana približava svom vrhuncu, Bufon je već igrao na najvišem nivou 13 godina i u italijanskoj ekipi više od decenije.
Povrijede, koje su, osim operacije na iščašenom ramenu 2005. godine, rijetko bile briga za toskanskog Supermena, ali opet počele su uzimati određeni danak, postavljajući pitanja o tome koliko je goriva Điđi imao u svom rezervoaru.
"Fizički sam počeo više paziti na sebe otkako sam navršio 30. godina. Zadržavanje na određenom nivou zahtjeva žrtve", priznao je Bufon, koji je, poput Juventusa, ponovo otkrio svoju nepobjedivu auru u 2011/12 sezoni, kada je "Stara dama" ostala neporažena pod palicom fudbalskog genijalca bez živaca Antonija Kontea, te su osvojili svoj prvi naslov Serije A od "Kalčopolija".
A ko da zaboravi protivničke navijače koji su štampali smrtovnice za "starog" Điđija.
"Smiješno je kad ti najave sahranu, a ti im onda odeš i dokažeš da nisu u pravu. Sada mogu otići na moj sprovod, ali tamo neće naći nikoga. To je ono za šta živim, da natjeram ljude da pojedu svoje riječi", rekao je Bufon nakon što je ismijavao čitulje koje su bile napisane.
Iako su kritike, nevolje i porazi bili Bufonovo gorivo za njegove brojne trijumfe, jedna od njegovih najvećih pobjeda došla je van terena, ali još uvijek pod punim sjajem reflektora.
"Od decembra 2003. do juna 2004. patio sam od depresije. Nikad nisam razumio zašto, ni tada, ni prije, ni poslije. Nisam bio zadovoljan svojim životom i fudbalom. Noge bi mi se odjednom počele tresti. Bio je to mračni period jer sam ja vedra i optimistična osoba. Razmišljao sam, 'kako bogati i normalni ljudi mogu patiti od depresije'?", rekao je Italijan za "FIFA.com" sajt 2008. godine.
Napredak je bio spor u uklanjanju stigme oko mentalnog zdravlja u sportu. Čak i kada je Bufon priznao potrebu za traženjem pomoći, njegove su mogućnosti bile ograničene.
"Problem bi bio da sam rekao: 'Odlazim na dva mjeseca da mi bude bolje, inače ću biti gotov'. Jer svaki put nakon toga, da nisam uspio s odbranom ili šta već, podsjetio bih se na taj period. Jednostavno nisam sebi mogao dopustiti da odem na dva ili tri mjeseca da mi bude bolje", rekao je kasnije za "TheGuardian".
Uprkos početnom neumjesnom skepticizmu prema traženju stručne pomoći: "Mislio sam da su psiholozi ljudi koji otimaju, naravno figurativno, novac od nesigurnih" - Bufon je potražio potrebnu pomoć i otvorio se onima koji su mu bili najbliži... I na sreću svih nas, poštovalaca najvažnije sporedne stvari na svijetu, upalilo je.
"Dogodilo se iznenada. Nekada sam se bojao izaći na teren. Na Evropskom prvenstvu u Portugalu na utakmici između Italije i Danske, užasna utakmica, samo sam ja bio nasmijan", dao je eklatantan primjer svoje mentalne moći Supermen rođen 28 januara, 1978. godine u Karari.
Uprkos njegovoj auri nepobjedivosti na terenu, Italijanova bitka pokazuje da je Supermen na kraju dana čovjek. Ima mana i strahova - prije svega, od osa, fobije koja ga je gotovo spriječila da jednom izađe na teren pod vođstvom fudbalskog dona, Fabija Kapela.
A prevladavanje tih mana i strahova čini ga zaista posebnim čovjekom. Nadamo se da će fudbalski div bar još jednu sezonu predvoditi svoju Parmu kojoj je prioritet da se vrati u Seriju A, na čelu sa svojim Supermenom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.