Kako su ozvaničene priče o prelasku Roberta Manćinija na klupu reprezentacije Saudijske Arabije, pravo je vrijeme da se prisjetimo jedne fudbalske anomalije. Ovaj iskusni i prekaljeni Azuro je proveo jedno vrijeme u ekipi Lestera, a to malo ko pamti. Izlet italijanskog maga u tim "Lisica" nije prošao nezapaženo.
Manćini je odigrao samo pet utakmica u dresu Lestera, ali bivši italijanski reprezentativac svakako je ostavio trag.
Gledajući potpise "Lisica" tokom sezone 2000/01, postoji nekoliko imena kojih se možda nećete rado sjećati. Ili, zapravo, uopšte.
Žunior Luis odigrao je 25 ligaških utakmica za Lester. Simon Rojs stigao je do 19. Kevin Elison uspio je samo jedan nastup. Međutim, kao što je dokazao Manćini, minute na terenu nisu jedina stvar koja vam može pomoći da ostvarite učinak.
Nakon što je odigrao svoju ulogu u Laciovoj trci do naslova u Serie A u sezoni 1999/2000, što je bila njegova treća sezona u Rimu, italijanski napadač je sljedeće godine izbačen iz "Nebeskoplavih".
Zaista, kad smo ušli u 2001. godinu, prošlo je više od šest mjeseci a da uopšte nije kročio na teren "Olimpiko", a njegova uloga trenera-igrača pod vođstvom Sven-Gorana Eriksona pretvorila se u samo trenerski posao.
Lester, koji je u novu godinu ušao s tri uzastopna poraza - uključujući onaj od 6:1 protiv Arsenala - i našao se u potrebi za osvježenjem.
"Roberto zna da ima 36 godina i da tražim njegovo fudbalsko znanje, a ne njegove noge", priznao je menadžer Piter Tejlor u izjavi iskrenosti kakvu ovih dana ne viđamo često.
Dodao je:
"On takođe razumije da će njegova uloga biti da pomogne u dovođenju mlađih igrača i da prenese iskustvo napadačima."
Ti napadači, ljetni dolasci Ade Akinbiji i Trevor Bendžamin, preuzeli su dio krivice za nedostatak golova koji je doveo do ispadanja Lestera sljedeće sezone. Da je Manćini ostao duže, možda bi stvari mogle ići drugačije.
Možda je napredovao u godinama, ali Roberto je još uvijek odisao klasom, nešto što je pokazao tokom sumraka svoje karijere u Laciju.
Bio je tip igrača za kojeg ste jednostavno znali da može postići gol ako želi, ali se često osjećao prisiljen podsjetiti vas da je bolji od vas čineći nešto ekstravagantnije.
Uzmite za primjer smiraj njegovih dana u Laciju. Nije trebalo biti ovako teško, ali je zbog toga još posebnije. Čak ga možete vidjeti kako "otpleše" do gola, kao da je preradio cijeli proces kako bi kompletna situacija postizanja pogotka bila još lakša, a on bi osigurao sve to da nema nikakvih smetnji.
"U toj fazi nisam imao pojma da će on nastaviti raditi u Italiji i osvojiti stvari koje ima kao menadžer. Ali ono što sam primijetio je da je znao za trening i pokazao je interes za način na koji smo trenirali u Lesteru", kasnije će se prisjetiti Tejlor.
Ovo nije bio igrač koji je tražio basnosnovnu platu, već neko ko je znao da je njegovo vrijeme u igri došlo do kraja i želi steći novo iskustvo dok još može. Činilo se da Manćini zna granice onoga što može pružiti u drugom smjeru, ali je znao da može pružiti nešto, i sve dok su obje strane to priznavale za početak, bilo bi dovoljno.
"Neko je vrijeme Manćini izgledao poput flaše Fraskatija koja se našla u društvu pivskih limenki", napisao je "Guardianov" Dejvid Lejsi o jednom od Robertovih startova, u iznenađujućoj pobjedi nad Čelzijem, ističući kontrast između italijanskog stil i manje sofisticiran pristup njegovih saigrača protiv više rangiranih protivnika.
Premijer liga u koju je ušao bila je daleko od one u kojoj će kasnije upravljati, ali se u isto vrijeme osjećala drugačije od Serije A u njegovim dvadesetima.
Engleski fudbal bio je u prelaznom periodu, s relikvijama ere prije 1992. godine koje su gurnute u stranu kako bi se napravilo mjesta za sjajnije nove godine koje su marširale. I u Italiji su se stvari mijenjale, ali ne tako drastično.
Bilo je više energije na terenu, ali ostao je stil koji smo povezivali s takmičenjem u ranim danima Kalča. Bila je to vrsta ljepote s priznatim nedostacima, osmišljena da uklopi istoriju u igru, a ne da se odmakne od nje.
Prešavši u Englesku kada je to učinio, Roberto je mogao unijeti nešto od te mističnosti bez potrebe da se zadržava kako bi se problemi pokazali. Mogao bi, dakle, u pet utakmica ostaviti veći trag nego što bi mogao u 50.
Manćinijev odlazak bio je toliko iznenadan da nije bilo vremena za reakciju. Otišao je nekoliko dana prije susreta FA Kupa između Lestera i Bristol Sitija, utakmice u kojoj se očekivalo da će igrati, nakon što mu je ponuđen posao menadžera Fiorentine.
"Ne mogu dovoljno nahvaliti Roberta za ono što je učinio dok je bio s nama," rekao je Tejlor, i činilo se da postoji neko priznanje da je dio njegovog uticaja došao iz načina na koji je podučavao one u klubu neke lekcije koje bi mogli koristiti.
"Navikao sam ga gledati u emisijama o italijanskom fudbalu na TV-u. Presvući se u istoj svlačionici kao i on bio je nevjerovatan osjećaj i čast", kasnije će reći Robi Savedž.
Italijan je bio gospodin Bergstrom koji Lisi Simpson uručuje svoju poruku na rastanku, podsjećajući svoje vršnjake da je sve što su naučili od njega nešto što već skrivaju u sebi.
Nismo trebali biti iznenađeni kada je po povratku u Englesku doveo Mančester Siti do monumentalne titule. Počeo je raditi na tome više od deceniju ranije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.