Kada gledamo fudbalere poput Kilijana Mbapea i pitamo se kako neko može postići toliko mnogo u ranoj "bubamara" mladosti, teško je ne sjetiti se Patrika Klajverta kao igrača koji je prerano postao legenda.
U podkastu Mundial Magazina "Giant", bivši menadžer PSV-a iz Ajndhovena, Ad de Mos prisjetio se da je Ajaks na čelu sa Luisom van Galom odbio priliku da potpiše Luisa Nazaria De Limu Ronalda 1994. godine jer je već imao Patrika Klajverta u svojim redovima.
Nije bilo potrebe da se kockaju s igračem iz brazilske lige, pogotovo ako je to kočilo napredak nekoga od njihovih. I iako je Ronaldo postao jedan od najvećih svih vremena, teško je tvrditi da su "Kopljanici" iz Amsterdama pogrešno odlučili.
Patrik je rođen dva mjeseca prije Ronalda, ali na početku sezone 1994/95 još je čekao svoj debi. A u to vrijeme, 18-godišnjak koji nema seniorskih utakmica za takav klub koji je bio sinonim usmjerenosti na mlade nade nije baš sugerisao buduću veličinu.
Uostalom, njegov savremenik, Nivanko Kanu, odigrao je pregršt utakmica prethodne sezone, dok se njegov kolega tinejdžer Klarens Sidorf pripremao za svoju treću sezonu kao dio prve postave XI igrača "Kopljanika".
Međutim, unutar prve polovine sezone, činilo se da je Ajaks zadržao Klajverta čisto kako bi pokazao svojim suparnicima koliko su daleko ispred njih; otkriti im da bi mogli zadržati igrače u rezervi koji bi bili najbolja moguća prednost za mnoge druge ekipe u nizozemskoj Erediviziji.
Zaista, njegov prvi pogodak stigao je istog trena, udarcem iz voleja na svom debiju u seniorskoj ekipi zabilježivši pobjedu u Superkupu Nizozemske.
U ovakvim situacijama može biti primamljivo dodijeliti igraču titulu da je hit u igri i da je super-važan; da bi vas naknadna pamet natjerala da pročitate previše u izrazu ili pokretu. Ovdje je tačno suprotno - to je samo dijete, uzbuđeno što je postiglo svoj prvi gol za svoj rodni klub i gubi svaku hladnokrvnost jer ne zna kako reagovati.
Do finala Lige šampiona, popularni "Crni panter" je postigao pogodak koji je pomogao Ajaksu da osvoji naslov, ali Luis van Gal je ipak startovao sa iskusnijim Ronaldom de Burom ispred Patrika, protiv Milana.
Klajvertu je dato posljednjih 20 minuta da se dokaže, zamijenivši Jarija Litmanena pri rezultatu 0:0, Patriku je trebalo 15 da pokaže da je smrtonosan za protivničke golmane.
Pobjednički pogodak pokazao je ravnotežu između povjerenja i nepoštovanja. Da, ignorisao je trčanje Frenka Rajkarda dok je veznjak tražio povratnu loptu, ali to je bilo samo zato što je Klajvert unaprijed znao da može sam završiti napad.
Dok Patrik ubacuje loptu u protivničku mrežu, možete vidjeti kako Franko Barezi ludi i biva van sebe. Defanzivac, inače tako miran i pribran na terenu, činio se da je spreman nešto razbiti. Bijes zbog neaktivnosti svojih saigrača ili samo bijes što ga je tinejdžer lagano bacio na zadnjicu, kao nekog amatera.
To je prekrasan trenutak za Klajverta, ali takođe postavlja važno pitanje: ako postignete vrhunac s 18 godina, da li je uopšte moguće održati motivaciju za postizanje istih visina tokom cijele karijere?
U članku za "The New York Times", A. C. Šilton se poziva na koncept "zablude dolaska", termin koji je skovao doktor Tal Ben-Sahar koji se odnosi na "ovu iluziju da kada to učinimo, kada postignemo svoj cilj ili vrh našeg strijemljenja, doći ćemo do trajne sreće".
Patrik nije bio udaljen ni 12 mjeseci od svog debija kada je osvojio domaći i evropski naslov: dok je ponavljanje prvog bilo izvedivo - i zaista nešto što je postigao - moglo bi mu se oprostiti što je sam sebi stavljao nepotreban pritisak pretpostavljajući da će drugi uspjesi trebati biti jednako instant.
Još jedan naslov Eredivizije uslijedio je 1996. godine, ali to je bilo nešto što je već radio - bilo je vrijeme da se utvrdi može li međunarodni uspjeh prekinuti krug, ali taj uspjeh nikada nije stigao.
Svake godine sve je više odmicao od onoga što se brzo pokazalo kao vrhunac. Odjednom su ulozi postajali sve veći, a briljantnost bez razmišljanja sabotirala je fudbalska umišljenost.
To je donijelo promašaj jedanaesterca protiv Italije na EURO 2000 i bespotrebno igranje rukom zbog kojeg je njegova Barselona izgubila polufinale Kupa UEFA od Liverpula sljedeće godine.
U trenutku kada je Klajvert otišao iz "Blaugrane" u Njukasl 2004. godine, činilo se da je gotov, ali je još uvijek bio u svojim dvadesetim i još je postizao golove.
Golovi poput loba protiv Atletik Bilbaa, toliko je bio impresivan da je golman Imanol Ečeberia odustao od starta i pustio loptu da lebdi prema golu dok se divio vještini snalažljivog Nizozemca.
Patrik nikada nije prestao imati tu golgetersku sposobnost; problem je dolazio iz činjenice da mu igra često nije vodila nigdje u širem smislu.
Njegovo vrijeme u Barseloni bilo je sve samo ne neuspješno na ličnom niovu, jer je konstantno postizao golove jednom u dvije utakmice, ali njegova linija osvajanja trofeja i konstantno dobre igre je pomjerena i skrenuta u stranu.
Trofeji su bili rijetki - opet, počeo je s titulom prije nego što se morao snaći bez ponovnog izbijanja te slave na površinu - a do trenutka kada je otišao iz kluba prošlo je devet godina od njegovog jedinog evropskog trofeja.
Da su Klajvertovi ciljevi i postignuća bili drugačije posloženi, vjerovatno bi ga gledali s još više divljenja. Dvije stotine golova u karijeri, titule s tri kluba u dvije zemlje i više međunarodnih golova od svih osim tri igrača iz njegove zemlje - velike fudbalske nacije - rekord je koji se ne smije dovoditi u pitanje.
Problem s postizanjem vrhunca uspjeha brzo u mladosti, dolazi od činjenice da ste još uvijek tu deceniju kasnije i ljudi brzo zaborave. Čak je i Ronaldo trebao priču o iskupljenju iz 2002., a čak je i ona izblijedjela iz sjećanja nekoliko godina kasnije kad se vratio u Brazil.
Možda nije osvojio trofeja onoliko koliko se od njega očekivalo, ali "Crni panter" iz Amsterdama će zauvijek ostati upisan kao jedan od najopasnijih napadača "Oranja".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.