Postoje fudbalski klubovi koje pamtite po trofejima, postoje oni koje prepoznajete po stadionu, dresu ili velikim igračima, a postoje i klubovi čija je navijačka kultura postala gotovo jednako velika priča kao i ono što se događalo na terenu. Vest Hem junajted pripada ovoj posljednjoj kategoriji.
Za generacije koje su odrastale na istočnoj strani Londona, Vest Hem nije predstavljao samo fudbal. Bio je dio identiteta East Enda, radničkog Londona, pabova, ulica i osjećaja pripadnosti kraju. A iz tog svijeta krajem sedamdesetih izraslo je ime koje će postati jedno od najpoznatijih u istoriji britanskog fudbalskog huliganizma - Inter City Firm, odnosno ICF.
Njihovo zlatno doba odavno je završeno, ali legenda nije. Naprotiv, ICF je vremenom napustio samo granice fudbalskih tribina i ušao u knjige, dokumentarce i filmove, postavši svojevrsni simbol mračne strane engleskog fudbala sedamdesetih i osamdesetih godina. Ipak, iza romantizovanih priča o "staroj školi" ostala je i mnogo surovija stvarnost: nasilje, teške povrede, hapšenja, zatvorske kazne i, u širem sukobu Vest Hema i Milvola, ljudski životi.
Kako je nastao Inter City Firm?
Korijeni organizovanog huliganizma među navijačima Vest Hema sežu dublje od samog ICF-a. Tokom šezdesetih i sedamdesetih oko kluba su djelovale različite grupe, među kojima su Mile End Boys i kasnije Essex East London Firm. ICF se kao prepoznatljiva grupa formirao tokom sezone 1977/78.
Ime je bilo jednostavno, ali je savršeno opisivalo novu generaciju.
"Inter City" odnosio se na britanske InterCity vozove kojima su članovi grupe putovali na gostovanja. Umjesto posebnih navijačkih vozova koje je policija mogla relativno lako kontrolisati, nova generacija koristila je redovne linije, putovala u manjim grupama i nastojala da se ne razlikuje od ostalih putnika.
To je bio dio velike promjene britanske navijačke scene. Klupske boje, šalovi i ogromne zastave više nisu uvijek bili poželjni među onima koji su tražili sukob. Pojavila se "casual" kultura - skupa sportska i dizajnerska odjeća, patike i izgled koji policiji nije na prvi pogled govorio da je riječ o fudbalskim navijačima.
Vest Hemova grupa bila je među najpoznatijim predstavnicima te epohe.
Kako je izgledalo biti dio te generacije?
Gledano iz perspektive tadašnjeg mladog navijača, subota nije počinjala prvim sudijskim zviždukom.
Počinjala je mnogo ranije.
Nalazilo se u kraju, išlo prema stanici, provjeravalo ko je došao, koliko ljudi putuje i ko bi mogao da ih čeka u drugom gradu. Utakmica je bila razlog putovanja, ali za određeni dio scene postojala je još jedna utakmica - ona izvan terena.
Upravo je tu nastajala reputacija.
Za huliganske grupe tog vremena nije bilo dovoljno pobijediti protivničku grupu. Bilo je važno da ostatak zemlje sazna šta se dogodilo. Glas se širio preko navijača, pabova i priča sa gostovanja, a kasnije preko novina. Reputacija je predstavljala svojevrsnu valutu te subkulture.
Nekadašnji pripadnik ICF-a i kasniji autor Kas Penant godinama poslije opisivao je sedamdesete i osamdesete kao vrijeme u kojem nasilje nije moralo biti dogovarano mobilnim telefonima ili internetom. Prema njegovom svjedočenju, bilo je toliko ukorijenjeno u tadašnju fudbalsku kulturu da su se sukobi često događali praktično spontano. Istovremeno je upozoravao da ICF nije bio tako precizno organizovana "vojska" kakvom je kasnije često predstavljan.
Upravo je ta razlika važna za razumijevanje mita.
ICF nije bio organizacija sa kancelarijom, članskim kartama i formalnom komandnom strukturom. Bio je mreža ljudi i manjih grupa okupljenih oko istog kluba, kraja, prijateljstava i reputacije.
Ko je bio "glavni" u ICF-u?
To pitanje prati gotovo svaku priču o grupi.
Među najpoznatijim imenima vezanim za ICF nalaze se Kas Penant i Bil Gardner, dok se kroz kasnije priče o toj sceni pojavljuju i druga imena.
Penant je postao možda najprepoznatljivije lice istorije ICF-a prvenstveno zato što je kasnije počeo pisati o toj kulturi. Njegova životna priča bila je neuobičajena i zbog činjenice da je kao crnac iz Londona postao istaknuta figura u subkulturi koja se razvijala u vrijeme kada je rasizam bio ozbiljan problem na engleskim stadionima.
Kasnije je tvrdio da sam ICF nije bio rasistička ili krajnje desničarska organizacija, iako je širi ambijent engleskog fudbala tog perioda svakako bio obilježen i rasizmom.
Bil Gardner pripadao je starijoj generaciji Vest Hemove navijačke scene i Mile End Boysima. Njegovo ime postalo je gotovo mitsko u pričama o East Endu i vremenima koja su prethodila punom usponu ICF-a.
Ali upravo kod tih biografija počinje prostor u kojem istorija prelazi u folklor.
Svaka generacija ima svoju verziju toga ko je bio najopasniji, ko nikada nije odstupio, ko je "uzeo" koju tribinu i ko je pobijedio koju grupu. Nekoliko decenija kasnije veoma je teško razdvojiti ono što se zaista dogodilo od priče koja je poslije hiljadu prepričavanja postala veća od samog događaja.
Zašto su njihove vizitkarte postale legendarne?
Jedan detalj učinio je ICF posebno prepoznatljivim.
Vizitkarte.
Uz grupu se vezuju kartice sa porukom:
"Congratulations, you have just met the ICF."
U slobodnom prevodu: "Čestitamo, upravo ste upoznali ICF."
Prema pričama o grupi, ostavljane su nakon sukoba kao svojevrstan potpis i poniženje protivnika. Upravo je ta rečenica kasnije postala naslov knjige Kasa Penanta o ICF-u.
Bio je to nevjerovatno efikasan oblik stvaranja mita.
ICF je razumio nešto što bismo danas nazvali brendiranjem. Tri slova, jednostavna poruka i priča koja se širila Engleskom bili su dovoljni da ime počne živjeti vlastitim životom.
U svijetu u kojem nije bilo društvenih mreža, reputacija je putovala vozovima, stadionima, pabovima i novinskim naslovnicama.
Ko je bio najveći neprijatelj?
Za navijača Vest Hema odgovor gotovo da nije potrebno izgovoriti.
Milvol.
Rivalstvo dva kluba mnogo je starije od ICF-a i njegovih huliganskih ekvivalenata. Njegovi korijeni sežu u radničke zajednice uz Temzu i istoriju londonskih dokova, zbog čega je ovaj duel vremenom postao poznat i kao "Dockers derby".
Kada je huliganizam tokom sedamdesetih i osamdesetih eksplodirao u Engleskoj, staro fudbalsko neprijateljstvo dobilo je mnogo opasniju dimenziju.
Na jednoj strani bio je Vest Hemov ICF.
Na drugoj Milvolovi Bushwackers.
Njihov sukob postao je jedno od najozloglašenijih poglavlja britanske navijačke istorije. Tu više nije riječ samo o romantičnim pričama o šakama ispred paba. Rivalstvo je donosilo masovne nerede, oružje, policijske intervencije, povrijeđene i mrtve.
Koliko je daleko otišao rat Vest Hema i Milvola?
Jedan od zloglasnih događaja dogodio se 1972. godine na oproštajnoj utakmici Milvolovog Harija Kripsa, nekadašnjeg igrača Vest Hema. Utakmicu su obilježili veliki sukobi navijača unutar i izvan stadiona.
Četiri godine kasnije dogodila se tragedija.
Navijač Milvola Ian Prat poginuo je na stanici New Cross nakon što je tokom sukoba sa navijačima Vest Hema ispao iz voza. Umjesto da njegova smrt smiri neprijateljstvo, postala je još jedno poglavlje u spirali mržnje između dvije strane.
Kada su se klubovi ponovo sastali 1978. godine, policija je utakmicu tretirala kao događaj visokog rizika. Oko 500 policajaca bilo je angažovano, a poslije sukoba zabilježeno je oko 70 hapšenja.
Ni tu tragedijama nije bio kraj.
Godine 1986. devetnaestogodišnji navijač Vest Hema Teri Berns smrtno je izboden u Londonu u incidentu povezanom sa navijačima Milvola.
Zato priča o ICF-u, koliko god bila obavijena nostalgijom i pop-kulturom, ne može biti ispričana samo kao priča o avanturama grupe mladića iz East Enda.
Postojala je stvarna cijena.
Sa kim se još sukobljavao ICF?
Milvol je bio emotivno najveći neprijatelj, ali geografski domet ICF-a bio je mnogo širi.
U huliganskom svijetu osamdesetih status se nije mogao izgraditi samo lokalnim rivalstvom. Putovalo se širom zemlje, a velika gostovanja donosila su priliku da se reputacija potvrdi protiv drugih poznatih grupa.
U pričama o ICF-u zato se pojavljuju sukobi sa navijačima Čelsija, Totenhema, Mančester junajteda, Lidsa i drugih klubova. Čelsijevi Headhuntersi, grupe oko Mančester junajteda i druge velike "firme" predstavljale su dio iste nacionalne scene na kojoj se reputacija gradila godinama.
Nisu sve priče koje danas kruže moguće nezavisno potvrditi.
Memoari bivših huligana prepuni su tvrdnji o osvajanju protivničkih tribina, ulascima u pabove i velikim pobjedama na ulicama. Problem je jednostavan: gotovo svaka velika grupa ima svoju verziju istog događaja - i u gotovo svakoj verziji upravo je ona pobijedila.
Zato je legenda o ICF-u zanimljiva koliko i sama dokumentovana istorija.
Zašto su osamdesete bile njihovo zlatno doba?
Engleski fudbal tog vremena izgledao je potpuno drugačije.
Stadioni su imali ogromne stajaće tribine, nadzor je bio daleko slabiji, CCTV nije postojao u današnjem obimu, a policija je pokušavala sustići navijačke grupe koje su neprestano mijenjale taktiku.
Penant je kasnije tvrdio da su tokom sedamdesetih i osamdesetih "firme" praktično diktirale ritam jer su često bile korak ispred vlasti.
U isto vrijeme, britansko društvo prolazilo je kroz velike promjene. Deindustrijalizacija, nezaposlenost, klasne tenzije i politika Margaret Tačer činili su pozadinu života velikog broja mladih muškaraca iz radničkih sredina.
Tribina je nudila identitet.
Grupa je nudila pripadnost.
A reputacija je nudila status koji mnogi nisu mogli pronaći na drugim mjestima.
To ne objašnjava niti opravdava nasilje, ali pomaže razumjeti zašto je fenomen postao toliko velik.
Kako je odjeća postala dio rata?
Huliganizam osamdesetih nije ostavio trag samo u policijskim arhivama nego i u modi.
"Casual" revolucija promijenila je izgled britanskih tribina. Navijači su počeli obraćati ogromnu pažnju na garderobu, sportske marke i patike. Ideja je bila djelimično praktična - bez klupskog šala i dresa bilo je lakše proći neprimijećeno - ali je vrlo brzo odjeća postala statusni simbol.
Ko je gdje putovao, šta je nosio i koliko je njegova garderoba koštala postalo je dio kulture.
Tako je nastao paradoks engleske scene: ljudi koji su dolazili iz izrazito radničkih sredina počeli su trošiti veliki novac kako bi na fudbal dolazili u skupoj evropskoj sportskoj odjeći.
Nasilje je dobilo svoj modni kod.
Kada je država počela uzvraćati udarac?
Do sredine osamdesetih britanski fudbal više nije mogao ignorisati problem.
Huliganizam je postao nacionalna politička tema, a engleski navijači stekli su zastrašujuću reputaciju širom Evrope. Policijske metode postajale su sofisticiranije, nadzor bolji, a sudovi stroži.
Penant je kasnije upravo period nakon tragedije na Hejselu i promjena koje su uslijedile u engleskom fudbalu označavao kao prelomnicu nakon koje huliganske grupe više nikada nisu imale slobodu kakvu su imale tokom sedamdesetih i osamdesetih.
Dolaskom modernih stadiona, kamera, sistema ulaznica, zabrana prisustva utakmicama i intenzivnijeg policijskog nadzora, svijet u kojem je ICF nastao počeo je nestajati.
Kako je ICF postao pop-kultura?
Tu priča postaje možda još zanimljivija.
Kada je stvarna moć huliganskih grupa počela slabiti, njihov kulturni uticaj počeo je rasti.
ICF je postao materijal za filmove.
Knjige.
Dokumentarce.
Muziku.
Modu.
I beskrajne priče o "dobrim starim vremenima".
Već 1985. Thames Television emitovao je dokumentarac "Hooligan" o ovom svijetu, dok je nekoliko godina kasnije stiglo djelo koje će postati klasik žanra.
Zašto je "The Firm" toliko važan?
BBC-jev film "The Firm" iz 1989. godine, u režiji Alana Klarka, vjerovatno je najvažniji igrani film o britanskoj huliganskoj kulturi.
Geri Oldman igra Beksa Bisela, vođu izmišljene grupe Inter City Crew - ICC - koja je inspirisana Vest Hemovim ICF-om.
Film je važan upravo zato što huligane ne predstavlja kao siromašne momke koji nemaju šta izgubiti. Beks ima posao, porodicu i relativno uređen život.
A onda vikendom postaje neko drugi.
U tome leži jedna od najuznemirujućih poruka filma: nasilje nije uvijek posljedica krajnjeg siromaštva ili očaja. Za neke učesnike ono je predstavljalo uzbuđenje, status, ritual i bijeg od svakodnevice.
"The Firm" je zato ostao mnogo ozbiljniji prikaz fenomena od većine kasnijih filmova koji su huligansku kulturu pretvarali u akcioni spektakl.
A šta je sa "Green Street Hooligans"?
Ako postoji film zahvaljujući kojem su milioni ljudi izvan Britanije čuli za mitologiju Vest Hemove huliganske scene, onda je to "Green Street".
Film iz 2005. prati Amerikanca Meta Baknera, kojeg igra Ilajdža Vud, nakon što dolaskom u London upoznaje svijet Vest Hemovih navijača.
Stvarna imena su promijenjena.
ICF je postao GSE - Green Street Elite.
Ali inspiracija je očigledna, dok centralni sukob sa Milvolom direktno koristi istorijsko rivalstvo dva kluba.
Za navijačke puriste "Green Street" često djeluje pretjerano holivudski. Međutim, upravo je njegova popularnost učinila da mit o Vest Hemovoj firmi ode mnogo dalje od Londona.
Odjednom su klinci širom Evrope znali za Green Street, "Upton Park", Vest Hem i sukob sa Milvolom.
Pop-kultura je uradila ono što huligani osamdesetih nisu mogli ni zamisliti - pretvorila je lokalnu londonsku priču u globalni mit.
Ko je bio Kas Penant u cijeloj priči?
Penantova biografija kasnije je ekranizovana u filmu "Cass" iz 2008. godine.
Njegova životna priča ponudila je mnogo više od običnog filma o tučama. Kao crno dijete koje je odrastalo u bijeloj usvojiteljskoj porodici i suočavalo se sa rasizmom, Penant je kroz Vest Hemovu navijačku scenu pronašao pripadnost, a zatim postao jedno od najpoznatijih imena ICF-a.
Film zato govori i o identitetu, rasi, klasi, muškoj potrebi za prihvatanjem i cijeni nasilnog života.
Njegove knjige imale su još veći uticaj.
"Congratulations You Have Just Met the ICF" praktično je pomogla stvaranju čitavog književnog podžanra u kojem bivši huligani zapisuju istoriju svojih grupa.
Time su nekadašnji ulični ratnici postali hroničari sopstvene mitologije.
Kakva je veza sa "Rise of the Footsoldier"?
Još jedan važan dio pop-kulturnog nasljeđa ICF-a jeste Karlton Lič.
Lič je bio povezan sa Vest Hemovom huliganskom scenom prije nego što je njegov život krenuo prema kriminalnom podzemlju Londona i Eseksa. Njegova priča postala je osnova filma "Rise of the Footsoldier" iz 2007. godine.
Tu se vidi i druga strana huliganske generacije.
Za većinu je nasilje ostalo vezano za fudbal. Drugi su, međutim, kontakte, reputaciju i spremnost na nasilje prenijeli u svijet obezbjeđenja, noćnih klubova i organizovanog kriminala.
Upravo je ta veza između tribine, noćnog života i kriminalnog podzemlja kasnije postala omiljena tema britanskog gangsterskog filma.
Šta je od ICF-a ostalo danas?
Stari ICF danas prije svega postoji kao ime i legenda jedne epohe.
Moderni engleski fudbal gotovo da nema nikakve veze sa svijetom iz kojeg je grupa nastala. "Upton Park" više ne postoji kao dom Vest Hema, klub igra na London stadionu, utakmice su pokrivene ogromnim brojem kamera, a policija raspolaže metodama nadzora koje bi huliganima iz 1980. djelovale kao naučna fantastika.
Zanimljivo je, međutim, da su se pojedini nekadašnji pripadnici stare navijačke scene pojavili 2018. godine u okviru Real West Ham Fans Action Group, tokom protesta protiv tadašnjeg rukovodstva kluba.
To pokazuje koliko su veze stvorene na tribinama dugotrajne.
Ljudi stare.
Stadioni se ruše.
Igrači odlaze.
Ali osjećaj pripadnosti grupi može ostati decenijama.
Zašto legenda o ICF-u i dalje živi?
Možda zato što ICF predstavlja nešto što moderni fudbal više ne može proizvesti na isti način.
Ne nasilje - ono nikada nije nestalo u potpunosti - nego osjećaj nepredvidivosti stare tribine.
Današnji Premijeršip je globalni proizvod. Stadioni su moderni, utakmice gledaju milijarde ljudi, klubovi vrijede milijarde, a navijači dolaze iz svih krajeva svijeta.
Vest Hem iz vremena ICF-a pripadao je sasvim drugom Londonu.
Londonu prljavih željezničkih stanica, zadimljenih pabova, stajaćih tribina, industrijskog East Enda i subota u kojima niko nije mogao sa sigurnošću znati šta će se dogoditi iza sljedećeg ugla.
Zbog toga priča o Inter City Firmu danas postoji na dvije paralelne ravni.
Na jednoj je legenda.
Tu su InterCity vozovi, skupa garderoba, gostovanja, tri slova ICF, vizitkarte i priče o tome kako je grupa iz istočnog Londona stekla reputaciju širom Engleske.
Na drugoj je stvarnost.
Tu su krv, zatvori, razbijeni gradovi, policijske kordone, porodice koje su izgubile sinove i generacija koja je često tek mnogo kasnije počela razmišljati o cijeni svega što se događalo.
Upravo između te dvije slike nalazi se pravi razlog zbog kojeg ICF toliko fascinira britansku pop-kulturu.
Jer to nije samo priča o huliganima.
To je priča o klasi, gradu, muškom identitetu, pripadnosti i jednom periodu engleskog fudbala koji je istovremeno bio zastrašujući i magnetično privlačan.
A za čovjeka koji je tih godina stajao na tribinama Upton Parka, među hiljadama ljudi koji pjevaju "I'm Forever Blowing Bubbles", sve je vjerovatno izgledalo mnogo jednostavnije.
Bio je Vest Hem.
Bio je East End.
Bili su tvoji ljudi.
A iza kapija stadiona čekao je London.