Svijet se divi malim košarkašima iz meksičkog indijanskog plemena Triki, koje ništa ne može da spriječi da se bave omiljenim sportom, pa ni to što moraju da igraju bosonogi.
Od 118 miliona Meksikanaca, nešto više od tri i po miliona živi u maloj državi Oahaki u kojoj polovina njih ne zna španski jezik, a siromaštva je na svakom koraku. Tako je i u plemenu Triki, koje živi u najsiromašnijem dijelu Oahake. Bave se uzgajanjem kukuruza, banana i kafe, ali glavna atrakcija i ponos im je, pored nezaobilaznog karnevala, svakako dječji košarkaški tim.
Bosonogi, musavi i oskudno odjeveni, dječaci i djevojčice od osam do 11 godina okupili su se oko trenera koji su im prenijeli svoju ljubav ka igri pod obručevima.
Djeca i inače hodaju bosa pa im treneri nisu određivali da moraju da imaju patike, ali da bi bili članovi košarkaškog tima, ipak moraju da ispune određene uslove. Pod jedan je da moraju da imaju dobre ocjene u školi, pod dva je da moraju da njeguju i čuvaju običaje svog naroda, a naročito svoj autohtoni jezik. Treća obaveza je da moraju porodici i ukućanima biti pri ruci u kućnim poslovima.
Imaju veliko srce i zato uprkos svemu pobjeđuju
Djeca navikla na siromaštvo, kojima je i malo dovoljno, bez pogovora ispunjavaju svoje obaveze, a kada su one izvršene, trk na košarkaški teren.
Malo-pomalo treneri su okupili taman toliko mališana koliko treba za košarkaški tim. Uvidjevši da djeca ne posustaju u namjeri da se bave košarkom, treneri su prijavili ekipu za učešće na Festivalu mini-košarke u Argentini, na kojoj je učestvovalo oko 900 mališana iz 60 ekipa iz Južne i Centralne Amerike.
Odmah čim su svojim malim tabanima kročili na teren u Kordobi, dobili su nadimak "bosonogi miševi iz Meksika". Razdragani što su tu gdje jesu i što su dobili šansu da pokažu šta znaju, kažu da se ne ljute zbog nadimka jer tu nema ništa sporno, bosonogi jesu, a i prilično su niski i sitni, što je sasvim uobičajeno za pripadnike plemena Triki.
Prvo čuđenje i smijeh u publici, a potom i gromoglasno navijanje pratili su "miševe" na njihovom putu do slave. Prva, druga, treća utakmica, padali su njihovi rivali redom i ostajali u čudu kako neko tako malen i bos može da igra tako dobro.
"To što su niži do svojih vršnjaka kompenzuju brzinom, snagom i spretnošću, a što je najvažnije, imaju veliko srce i zato uprkos svemu pobjeđuju", kaže Ernesto Merino, jedan od trenera "miševa".
Kako je turnir odmicao dalje, tako je na njihovim mečevima bilo sve više ljudi koji su bili fascinirani bosonogim košarkašima koji su dogurali do finala i osvojili pobjednički pehar.
Tada je i svijet čuo za njih. Čestitao im je predsjednik Meksika, a i Svjetska košarkaška federacija (FIBA). Od Oahake su dobili donaciju u vidu kompletne sportske opreme plus mjesečnu stipendiju od 46 dolara. Dobili su patike, ali neki od njih i danas igraju bosi jer, kako kažu, "košarka se ne igra patikama, već srcem".
