Toni Kukoč, bivši košarkaš Čikago Bilsa, dao je opširan intervju u kojima se dotakao i srpskih košarkaša.
On je za Index poručio kako redovno prati aktuelna dešavanja u NBA karavanu.
Na pitanje ko stilom igre danas podsjeća najviše na njega, da li je riječ o Nikoli Jokiću, Luki Dončiću ili nekom drugom, Kukoč se našalio:
"Jokić je sjajan, ali sam ipak bio malo brži od njega i mogao sam da skočim više, hahaha. Naravno, šalim se. Kod dosta igrača vidim neke sličnosti. Jokić sjajno čita igru, Dončić je strašan, ali iako je fizički znatno jači od mene, nekako mi se čini da mi je najsličniji Janis Adetokumbo", smatra Kukoč.
Na promociji u Kuću slavnih u Springfildu došli su mu i bivši saigrači, Dino Rađa i Vlade Divac, sva trojica su 1987. u dresu Jugoslavije bili svjetski šampioni za timove do 19 godina.
"To je samo potvrda kakvu smo generaciju imali, kako se ovdje nekada dobro radilo, kolika je bila naša volja i želja za dokazivanjem, za osvajanjem. Naši ciljevi su bili plafon. Nikad nije bilo da idemo na prvenstvo pa je četvrto ili peto mjesto dobro. Ako ne bismo bili prvi, cijela bi ekipa danima plakala od tuge. Tako je bilo od kadeta pa preko juniora, sve do seniora i kad ti takav stav postane standard, onda je to sasvim normalno. Dražen i Cibona su nam bili mjerilo koliko zapravo vrijedimo. Zatim Partizan. Pa u Evropi Makabi i Barselona. Ljestvica se samo podizala. U Bulsima svaki trening s Džordanom i Pipenom bio je test koliko možeš i koliko si spreman. Mentalno, fizički, tehnički. Jednostavno, standard te naše generacije bilo je samo pobjeđivanje i svaki kiks ili poraz smatrali bismo teškim neuspjehom. U Bulsima ne bismo izgubili utakmicu mjesec dana, a onda bi u idućem mjesecu izgubili jednu ili dvije utakmice i to bi bila katastrofa. 'Užas, kakav očajan mesec je iza nas. Pali smo, ovo se više ne smije događati.' A od 20 utakmica izgubili bismo jednu ili dvije. Tako mi je bilo cijele karijere, Vladi i Dinu isto, i zato smatram da je prsten koji sad sva trojica imamo samo potvrda vrijednosti jedne sjajne generacije i rada. te ljubavi prema košarci. A mi smo je zaista voljeli", priznao je Kukoč.
U filmu "Jednom braća" otkrio je da su mu ljudi iz Hrvatske branili da komunicira sa Divcem u vrijeme kada se raspadala bivša Jugoslavija.
"U ono vrijeme je bilo stvarno teško pričati, komunicirati. Bila su takva vremena i za mene i za njega. Danas najnormalnije pričamo. Vlade nije loša osoba, štaviše, uvijek je bio teški pozitivac, za**bant. Ali znamo što se tada događalo. Nije bilo lako onda komunicirati o tim stvarima".
Podsjetili su ga i na momente iz 1991. godine kada je gostovao u Beogradu s Jugoplastikom, prvakom Evrope, u vrijeme kada je rat već počeo.
"Naravno da mi je bilo drago. Razbijamo najvećeg rivala u finalu u njihovoj dvorani, a deset hiljada njihovih navijača nam odaje priznanje. Pretpostavljam da su to sve bili ljudi koji ni sami nisu mogli da vjeruju da nas čeka ludilo, nego su samo uživali u mojoj i košarci koju je Jugoplastika tada igrala. Takođe, želio bih da se prisjetim i jedne utakmice s Bosnom pošto smo osvojili titulu prvaka Evrope. Inače, Bosna je tada igrala u Skenderiji, ali su samo iz razloga što mi dolazimo, a interesovanje je bilo veliko, odlučili da utakmicu prebace u Zetru kako bi što više ljudi moglo uživo da gleda Jugoplastiku. Mislim da smo izgubili u produžetku, ali taj doček, tu toplinu, to ne mogu nikad da zaboravim. U trenutku kad smo izašli na parket spiker je rekao da ulazi Jugoplastika, novi prvak Evrope, a tada je 14.000 ljudi ustalo i nekoliko minuta je skandiralo 'Jugoplastika, Jugoplastika'. Bili su to zaista predivni trenuci", zaključio je Kukoč.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.