Poslije deset godina provedenih van Banjaluke, Ksenija Mitrić ovog ljeta vratila se u grad u kojem je napravila prve košarkaške korake i ponovo obukla dres Orlova.
Put je u međuvremenu vodio preko Celja, gdje je kao veoma mlada igračica učila kroz teške trenutke, do Sjedinjenih Američkih Država, gdje je kroz šest godina izgradila igru, stekla veliko iskustvo i prošle sezone kao kapiten predvodila ekipu do šampionskog prstena.
Danas se u Banjaluku ne vraća ista djevojčica koja je sa 15 godina otišla u inostranstvo, vraća se formirana igračica, sa iskustvom evropske i američke košarke.
O povratku kući, godinama provedenim u inostranstvu, promjenama koje je donijela američka košarka, odgovornosti koju sada nosi u Orlovima, ali i planovima za budućnost, Ksenija Mitrić govorila je za "Nezavisne novine".
NN: Poslije nekoliko godina van Banjaluke, od Celja do Amerike, ovog ljeta ste se vratili kući i obukli dres Orlova. Kakav je osjećaj vratiti se u grad iz kojeg ste kao veoma mlada igračica otišli i u koji se sada vraćate sa potpuno drugačijim košarkaškim iskustvom?
MITRIĆ: Još od prvog dana kada sam otišila od kuće sa tek 15 godina, znala sam da jednog dana želim da se vratim i ponovo obučem domaći dres. To je bila želja i krajnji cilj svih ovih 10 godina koje sam provela u inostranstvu. Ne postoji ljepši osjećaj nego živjeti u svom gradu, biti okružen porodicom i prijateljima, a igrati sport koji volim. Otišla sam kao djevojčica sa velikim snovima, a vratila se kao neko ko je spreman da vrati banjalučkoj košarci sve ono što je ona meni dala.
NN: Još kao veoma mlada igračica u Celju igrali ste protiv mnogo starijih i iskusnijih košarkašica, a tada ste govorili da je samopouzdanje jedna od stvari na kojima morate da radite. Kada danas pogledate sebe na terenu, koliko se ta Ksenija promijenila i da li osjećate da ste taj dio igre konačno podigli na viši nivo?
MITRIĆ: Sada iz ove perspektive shvatam da sam otišla u Celje jako mlada i možda u tom trenutku nespremna da se nosim sa svime što je potpis za tako veliki klub nosio. Prošla sam jako teške trenutke sa kojima sam se sama borila i bilo je puno momenata kada sam mislila da odustanem. Međutim, sada sam ja jako zahvalna na njima jer su me upravo oni oblikovali u osobu kakva sam danas.
NN: Iza Vas je šest godina američke košarke, a prošle sezone imali ste značajnu ulogu u ekipi Charlestona, sa više od 10 poena, četiri skoka i četiri asistencije po utakmici. Šta je Amerika najviše promijenila u Vašoj igri i šta ste tamo naučili, a što sada želite da prenesete u evropsku košarku?
MITRIĆ: Amerika me je na jedan drugi način oformila kao igrača. Kada sam tek otišla, shvatila sam kolika je razlika u tempu i fizičkom aspektu u odnosu na evropsku košarku. Po prvi put sam se susrela sa svakodnevnim radom u teretani. Na početku mi to nije odgovaralo, ali kroz šest godina provedenih u Americi sam naučila kako da izbalansiram brzu košarku, a da ipak ostanem mirna i igram svoj evropski stil. Kao rezultat toga, osvojili smo dugo očekivani šampionski prsten.
NN: Sada se vraćate u Orlove u trenutku kada od Vas više ne treba očekivati samo da budete mlada igračica koja se razvija, već neko ko treba da preuzme odgovornost. Da li osjećate da ste spremni za tu ulogu i šta želite da pokažete u ovoj sezoni?
MITRIĆ: Osjećam da sada nosim veliku odgovornost i da postoji kako lično tako i klupsko očekivanje od mene, ali ne sumnjam da sam spremna za tu ulogu koju sam imala posljednju godinu u Americi kao kapiten ekipe. Imamo jaku mladu, ali talentovanu ekipu i spremna sam da iskustvom koje nosim predvodim ekipu do još jedne šampionske sezone.
NN: Ako ovu sezonu posmatrate kao novi početak, šta bi za Vas bio znak da je povratak u Banjaluku bio pravi potez?
MITRIĆ: S obzirom da sezona još uvijek nije krenula, najbolji pokazatelj da je povratak u Banjaluku bio prava odluka jeste osjećaj uzbuđenja i sreće koje trenutno osjećam. Imala sam ponude da ostanem u Americi ili da igram u nekim drugim evropskim klubovima, ali ja sam uvijek kroz život slušala srce, a ono je ovaj put reklo da želi kući. Košarka mi je dala sve – prijatelje, putovanja, mogućnost školovanja, upoznavanje novi kultura, predivna poznanstva, ali moram još jednom istaći koliko sam sretna što sam ponovo kući.
NN: Ovo je sada jedna nova etapa u Banjaluci, ali i životu. Gdje biste voljeli da Ksenije Mitrić bude za dvije ili tri godine i šta je potrebno da uradite da biste tamo dospjeli?
MITRIĆ: S obzirom da sam oduvijek bila svjesna da će jednog dana doći kraj profesionalnom bavljenju sportom, trudila sam se da školu nikada ne zapustim. Danas kao ponosni magistar ekonomije gradim svoj put i na poslovnom polju te svakodnevno balansiram obaveze na poslu sa klupskim obavezama. Što se tiče košarke, moja karijera će se završiti tamo gdje je i počela, a kroz par godina se još uvijek vidim u Orlovima samo sa nekoliko dodatnih zlatnih medalja oko vrata.
