Damjan Rudež, bivši hrvatski reprezentativac i NBA igrač, u razgovoru za "Nezavisne" govorio je o iskustvu igranja protiv Lebrona Džejmsa i Kobija Brajanta, životu u NBA ligi te izazovnoj tranziciji nakon završetka karijere. Posebno je istakao šok koji sportisti dožive kada nestanu rutina, publika i adrenalin profesionalnog sporta.
Šta treba da znate:
- Damjan Rudež prisjetio se NBA dana, čuvanja Lebrona Džejmsa i igranja protiv Kobija Brajanta.
- Otkrio je koji su mu savjeti Luisa Skole i Kevina Garneta bili najkorisniji u karijeri.
- Govorio je o razlikama između balkanske, španske i američke košarkaške kulture.
- Otkrio i kako izgleda život kada se ugase reflektori profesionalnog sporta
Kako su izgledali njegovi košarkaški počeci?
Od početaka u Hrvatskoj, preko španskih i njemačkih terena, pa sve do NBA svlačionica u Indijani, Minesoti i Orlandu, košarkaški put Damjana Rudeža obilježen je ne samo talentom, već i radom i disciplinom, dvije vrijednosti koje su danas izuzetno rijetke kako u sportu, tako i u životu.
Dijelio je svlačionicu s legendama i igrao protiv najvećih, ali i osjetio teret pritiska i usamljenosti koje profesionalni sport nosi sa sobom.
Za "Nezavisne" Damjan Rudež je pričao o sportu, ali i životu, o trenutku kada je prvi put čuvao Lebrona Džejmsa i momentu kada je parket dijelio sa Kobijem Brajantom, o savjetima koje mu je davao Luis Skola, o šoku završetka karijere i tišini koja nastaje kada se više ne čuje navijački huk.
NN: Vaša karijera je imala rijetko viđen raspon - od domaćih terena do NBA svlačionica, od evropskih parketa do ozbiljnog akademskog i poslovnog angažmana. Kada danas pogledate sve te faze, ne iz perspektive statistike ili trofeja, nego ritma života - gdje ste se osjećali najviše "svojim"?
RUDEŽ: Imao sam nekoliko mjesta gdje sam se osjećao svoj na svome. Prije svega, to je bila Španjolska, pogotovo u Zaragozi, gdje sam proveo dvije fantastične godine i odnos koji novinari tamo imaju prema košarkašima je meni jako godio i to je bio negdje NBA prije NBA. Takođe, taj mediteranski stil života, dakle utakmice u podne, imaš prilike i da se opustiš, izađeš van, ponedjeljak slobodan. Način na koji Španjolci gledaju sport mi se jako dopao - ako daš sve od sebe to je jedino bitno, za razliku od ovdje kod nas na Balkanu gdje je pritisak, svaka utakmica može da znači otkaz, a onda tu su navijači i novinari. Drugo mjesto gdje sam se osjećao jako dobro i kao kod kuće bio je Indijanapolis kad sam igrao za Indijana Pejserse. Uloga koju sam imao, atmosfera u klubu, nekako sam osjećao da me cijela moja karijera vodila da igram za Pejserse i budem dio te sjajne organizacije. Leri Bird je bio svaki dan u dvorani i taj osjećaj kad njega pitaš za neki savjet je bio stvarno nadrealan.
Treće mjesto koje ne mogu zanemariti je kada igraš kod kuće. Kada igraš u Hrvatskoj kao domaći igrač, u Splitu, Cedeviti i Ciboni, imaš malo prostora za greške, sve ti se to malo drugačije tolerira nego u inozemstvu.
Kako je zapravo igrati u NBA?
NN: NBA izgleda kao savršeni sistem: najbolji hoteli, privatni avioni, sve funkcioniše kao sat. No, jeste li imali dan kada ste se pitali: "Je li ovo stvarno ono što sam zamišljao kao dječak u Zrinjevcu"?
RUDEŽ: Imao sam nekoliko situacija kada sam se pitao: "Da li je ovo sve stvarno". Taj osjećaj kad prvi put obučeš dres nekog NBA kluba, kada vidiš NBA logo, kada se spremaš za prvu utakmicu… Sjećam se da mi je trener Frenk Vogel rekao da ću igrati u prvoj predsezonskoj utakmici protiv Minesote i taj osjećaj kad te prozovu da ćeš ući na teren je stvarno nadrealan. Prvi put kada sam čuvao Lebrona Džejmsa, prvi put kada sam bio na terenu sa Kobijem Brajantom - to su stvarno trenuci koji djeluju kao san. Ali se jako brzo privikneš i shvatiš da si i ti dio svega toga te da postoje razlozi zašto si tu i da se možeš natjecati sa svima. No, iza svega toga stoji 20 godina velikog rada - počeo sam da igram košarku sa sedam godina i znao sam šta sam napravio da bih bio tu. Bilo je, naravno, i razočaranja. Neke stvari koje zamišljaš u NBA nisu baš takve kakve se čine izvana. Puno je egoizma. Svaki igrač je na neki način mala firma za sebe i pazi na svoj status, svoje ugovore, a onda tek na dobrobit ekipe.
NN: Kada govorimo o NBA, nastupali ste za Pejserse, Timbervulvse te Orlando. Dijelili ste svlačionicu s velikim imenima. Ko vas je iznenadio svojom skromnošću, otvorenošću ili možda savjetom koji vam je ostao zauvijek u glavi?
RUDEŽ: Imao sam sreću da dijelim svlačionicu sa nekim nevjerojatnim imenima. Prva imena koja mi padaju na pamet su Luis Skola, apsolutna legenda argentinske košarke, olimpijski šampion. Iznenadio me koliko je skroman, koliko je spreman dati savjet, koliko bazira cijeli svoj život na napornom radu, na posvećenosti. Često smo vodili razgovore u svlačionici kada mi je bilo teško. Dao mi je savjet kada mi je bilo teško u mojim prvim mjesecima u NBA u dresu Indijane: "Kada sam došao ovdje svi su bili bolji od mene, bili su brži, bolje su skakali, ali nakon nekoliko mjeseci ćeš se priviknuti na količinu rada koji je potreban i sve će sjesti na svoje i sve će biti OK". To mi je stvarno puno značilo.
Drugi igrač koji me iznenadio pristupačnošću je Andrej Miler, jedan od najvećih plejmejkera. Zaista fantastičan igrač, koji ima velik IQ, sve vidi na terenu. Dijelili smo svlačionicu u Minesoti i jako mi je pomogao na terenu i van njega. Tu je i Kevin Garnet, koji je svaki dan davao neke savjete. Neki od njih su bili zaista jako vrijedni za moju karijeru. To je čovjek strašne energije, koji ništa ne prešućuje. Teško da ga se može nazvati skromnim, on je sve suprotno od toga. Njegov ulazak u prostoriju odmah osjetiš, imao je tu posebnu energiju, taj glas, ali ta njegova otvorenost da dijeli savjete nama igračima pri kraju karijere je bila jako vrijedna.
Razlike u košarkaškim sistemima
NN: Vaša je karijera obuhvatila brojne zemlje i košarkaške kulture - pored Amerike Hrvatsku, Belgiju, Njemačku, Španiju, Sloveniju. Kada pogledate unazad na sve lige u kojima ste nastupali, postoji li neka koja je na poseban način oblikovala vašu košarkašku filozofiju, ali i lični razvoj?
RUDEŽ: Zahvalan sam što sam imao priliku da iskusim tri različita košarkaška sistema: hrvatski/balkanski, koji je odraz te neke discipline, španjolski koji je lepršav, lagan, "daj sve od sebe", i onda taj američki sustav koji je poslovan. Ti postaješ jedna firma kada dođeš i taj dio brendinga, marketinga kada si tamo dobija drugu dimenziju. Svaka od tih kultura me na neki način oblikovala. Mislim da sam pravi igrač postao u Hrvatskoj u našoj regionalnoj ligi. Mislim da je naša regionalna liga nešto što svaki mladi igrač mora proći, sve poslije toga ti se čini lako.
Iz svake te kulture sam izvukao što sam mogao i primijenio u svom životu i u košarci. Mislim da sam tehničko-taktički najviše sazrio u Hrvatskoj, ali taj neki osjećaj odgovornosti kada igraš u inozemstvu, kada te neko plaća za tvoj rad, kada možeš igrati pred nekom ozbiljnom publikom i za neke ozbiljne trofeje - to te kao igrača formira na drugi način. Kada sa došao u NBA shvatio sam da je tu uključeno puno više elemenata od samog terena, moraš na sve paziti.
Šta bi danas poručio mladim igračima koji sanjaju NBA?
NN: Kao neko ko je prošao generacijski most od Dražena/Divca do Jokića/Dončića, šta biste danas poručili mladom igraču s ovih prostora koji sjedi u nekoj maloj dvorani, sanja o NBA i misli da je to sve još daleko?
RUDEŽ: Poručio bih mu da bude izdržljiv i otporan. U NBA se ne dolazi putem prečica, jednostavno moraju se proći i neki loši trenuci. Svi mi koji smo na kraju došli do NBA - niko tu nije došao lagano. Svi smo mi imali svoju borbu, bilo mentalnu, bilo fizičku. U jednom momentu svoje karijere moraš proći kroz teške i izazovne momente koji te na kraju naprave boljim igračem.
Definitivno bih rekao da je najbitnije sanjati i vjerovati da se to može postići. Kakvih ludih priča ima, od trenutka da jedan dečko u Somboru pita: "Hoće neko na basket", i niko ne želi ići sa njim šutirati na koš - do toga da je sada najbolji igrač na svijetu. To je inspirativna priča koja dokazuje da je sve moguće. Na kraju, rekao bih da su rad i disciplina osnova svega.
Pročitajte i ovo:
Šta poslije karijere?
NN: Život profesionalnog sportiste nosi jasan ritam, cilj i identitet - treninzi, utakmice, sezona. Kada se to završi, ostaje tišina koju mnogi teško podnose. Kako ste vi doživjeli tu tranziciju, i na koji način danas nalazite ispunjenje i svrhu?
RUDEŽ: Nastane veliki šok kada se završi karijera. Tokom karijere sve ti je podređeno i programirano, neko je taj raspored napravio za tebe i ti možeš samo doći i dati sve od sebe te biti najbolje verzija sebe kao košarkaša. S druge strane, kada nastane ta tišina poslije karijere, kada telefon prestane zvoniti, osjećaš se na neki način nebitnim. Nema više publike koja navija za tebe, nema menadžera koji te zove, nema tog uzbuđenja na tjednoj bazi. Vrijeme drugačije teče. Još imam tu deformaciju da svoj život računam po sezonama. Sada se bavim poslom u kojem je vrhunac moje "sezone" Sunset Sports Festival, koji mi je dao cilj i svrhu. Ogroman sportski projekt, sportska konferencija koju već petu godinu održavamo u Zadru. Uzbudljivo je i to mi je dalo priliku da se uključim u neku drugu vrstu života.
Međutim, nije bilo lako. Imao sam fazu od godinu dana poslije završetka karijere kada sam upao u malu dubiozu u smislu "šta ću sa narednih 30-40 godina svog života". Onda sam odlučio upisati fakultet i uložiti u sebe i svoje znanje te se na neki način osposobiti za drugi dio života. Ne mislim da sam u potpunosti napravio tranziciju, to nije nešto što se događa preko noći. Jedan dio mene će zauvijek ostati sportaš.
