Košarkaš Kris Voren prije nego što je stigao u Cedevitu igrao je u Meksiku, Čileu i Portugalu, ali vjeruje da je upravo u Zagrebu našao spas od teškog života.
Dok nije 2006. godine došao u Cibonu, igrao je na košarkaški vrlo egzotičnim mjestima poput Meksika, Čilea i Portugala.
"Nakon koledža trebao sam ići u Evropu, ali mi je ta opcija propala i završio sam u Meksiku. Nisam imao posla pa sam prihvatio ponudu i zaigrao za Aguaskalijentes. Zanimljivo iskustvo. Bilo je puno tuča na terenu, pljuvali su nas s tribina, ali toga ima i u Evropi", kaže krilni igrač zagrebačke ekipe. Ispričao je priču o životu u Kananei, gradiću od tridesetak hiljada ljudi poznatom po rudnicima bakra.
"Sa saigračima sam živio u kući na farmi, bilo nas je sedam. I moj brat Džamar bio je s nama. Nije bilo privatnosti, instalacije nisu radile, imali smo kuvara, ali nije bio dobar, pa smo se snalazili. Dijelili smo kupatilo pa je tople vode za tuširanje bilo samo za jednog ili dvojicu. Stalno je bilo blato te se širio smrad konja, krava i ostalih životinja koje su bile s nama na farmi", kaže Voren i dodaje da takvo iskustvo čovjeka zaista učini poniznim:
"Ti dijelovi Meksika nisu kao u filmovima. Još su gori."
U Kananei je proveo tri sedmice a onda je stigao poziv iz Zagreba. U Ciboni su ga se sjećali iz FMP-a. U Čileu mu nije bilo loše, ali nije baš uživao igrajući za reprezentaciju Paname, zemlje iz koje je njegov otac.
"I ondje je voda bila ledena, u svim hotelima u kojima sam bio. Dvorana je bila užasna, podovi katastrofalni, keramički, nije bilo klime pa je stalno bilo vruće, i to u svako doba dana. Jedino je hrana bila dobra. Ali nije bilo ni izbliza tako loše kao u Kananei", zaključio je tridesetogodišnji Teksašanin.