Kao jedna od najuspješnijih atletičarki svih vremena, Blanka Vlašić ostavila je dubok trag u svjetskom sportu i svoje je ime zauvijek upisala zlatnim slovima.
Danas, i van atletskih staza, njeno ime ostaje simbol istrajnosti, autentičnosti i velike unutrašnje snage.
VIDEO
U ekskluzivnom intervjuu za "Nezavisne novine" Blanka je iskreno govorila o tome koliko joj nedostaje atletika, zašto su neke odluke koje su tada djelovale kao korak u nepoznato danas dokaz hrabrosti, ali nam je otkrila i to da li i dalje piše poeziju, i to onu istu kojom je nekad znala iznenadila mnoge.
Opušten, ali sadržajan razgovor s Blankom potvrdio je ono što su mnogi već znali: istinski šampioni ostaju inspiracija i kada se reflektori ugase.
NN: Nedostaje li Vam profesionalno bavljenje sportom?
VLAŠIĆ: Nedostaje mi trening koji je onako, rekla bih, malo specifičniji. Kada sam se umirovila počela sam više trenirati za sebe, i to nije imalo veze s atletikom. Sada je prošlo dovoljno vremena da mogu da kažem da sam se uželila intenzivnijih stvari i nadam se da će mi tijelo dopustiti da odrađujem treninge koji su malo specifičniji za atletiku. Volim organizirani trening, volim plan i program. Sam taj šou oko svega toga, natjecanja, adrenalin svakako. To je nešto što je bilo najpamtljivije, ali to je toliko bilo snažno da čovjek u jednom momentu poželi samo da uživa u miru. Imam osjećaj da sam kroz ovaj sport proživjela tri života što se tiče emocija koje sam doživjela. Odradila sam to sve kada sam imala najviše snage za to, a sada nakon četrdesete čovjek želi samo malo mira.
NN: Kada pričamo sada, s ove tačke gledišta, postoji li neka odluka u karijeri za koju sada znate da je bila hrabrija nego što ste tada mislili?
VLAŠIĆ: Hrabra ili luda. U sportu se donosi puno odluka koje su na rubu. Daću primjer odlaska u Rio, što su bile moje posljednje Olimpijske igre. Idem u Rio, operacija Ahilove tetive je bila krajem drugog mjeseca te godine, a igre su u osmom-devetom mjesecu. Idem skakati sa jednom nogom, treniram sa jednom nogom. Na treningu uopće ne skačem da sačuvam tu nogu, skraćujem zalet za četiri koraka da bih imala što manje koraka i što manje boli doli. Zalet ne mogu isprobati nego ga vježbam u glavi, mentalno. Dođe avion da se ukrcamo i ja imam napad panike.
Pozovem svog sportskog psihologa i kažem mu da ne znam šta mi je, i on meni kaže: 'Tilo ti zna da ideš u bitku za koju nisi spremna'. Ta je odluka na kraju rezultirala olimpijskom broncom. Okolnosti su se poklopile da je visina od 197 bila potrebna za broncu i ja sam to izvukla, ne znam ni sama odakle. Sada bi ljudi mogli zaključiti da je to bila jedna hrabra odluka, a ja sam svih tih šest-sedam dana preplakala jer sam znala da sam potpuni autsajder, ali na kraju sam dobila medalju. Koliko je to ludo ili hrabro - ne znam. Ti ideš protiv sebe, protiv svojih prirodnih instikata, jer ipak bol je nešto što ti ukazuje na neki problem i to treba poštovati. Puno je takvih momenata u sportu i puno doneseš odluka koje su protiv sebe, ali jednostavno adrenalin i taj motiv te tjera naprijed, tako da je to, recimo, neka moja hrabro-luda odluka.
NN: Šta biste poručili onoj Blanki s početka karijere koja nije znala da će joj život donijeti i suze i povrede, ali i svjetske naslove, slavlja, sreću?
VLAŠIĆ: Ja sada kada se sjetim svoje karijere, sjećam se samo lipih stvari. U čovjekovoj prirodi je da se sjeća samo dobrih trenutaka. Ja kad god govorim o svojoj sportskoj karijeri, ne govorim samo o sportskim rezultatima, nego i o treninzima, o svakom danu, jer sve je to moja sportska karijera. Ona je bila sve ono što život je. Ne mogu je obojati ni sa jednom bojom, ona je prešarena, ali u svemu tome ono što prevladava jeste: "Ti si uspjela". Uspjela si u nekom svom naumu, urodio je plodom tvoj trud i to što si sanjala kada si bila mala. Buditi se s tim svaki dan je neprocjenjivo. Ja nema više nikome ništa dokazati, ja nemam potrebu nikome ništa objašnjavati. Taj osjećaj mi govori da sam uspjela, iako znam i sama da uvijek može više, ali nemam potrebu bjesomučno nešto opet dokazivati, tražiti, boriti se. I zbog toga je sve vrijedilo.
NN: Jednom prilikom u jednom razgovoru ste spomenuli da pišete poeziju. Da li je to slučaj i danas, da li to još traje?
VLAŠIĆ: Nisam dugo nešto od toga napisala. Sada pišem neke druge stvari. Ali od trinaeste-četrnaeste godine ja stavljam stvari na papir. Tome bih se vraćala i tačno bih znala u kojem stanju, raspoloženju, nedoumicama sam bila u tom trenutku i to mi je bilo kao neki moj dnevnik. To su moji prijatelji rado čitali, to je njima bilo sve zanimljivo, posebice kada bi se radilo o nekim ljubavnim problemima. Ali, pišem neke druge forme sada. Mi u obitelji imamo talenat za stavljati stvari na papir, oživjeti ih riječima. To je bio neki moj način izražavanja prema meni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
