Kasim Kamenica spada među najtrofejnije rukometne trenere s prostora bivše Jugoslavije.
Tokom višedecenijske karijere stvarao je velike ekipe i igrače, osvajao trofeje sa Pelisterom, Zagrebom i Partizanom, a sa Slovenijom stigao do evropskog srebra. Danas, u osmoj deceniji života, i dalje prati rukomet, radi sa mladima i bez mnogo zadrške govori o vremenu u kojem je stvarao svoje najveće uspjehe.
Od Goražda, gdje je počeo kao golman, preko Uroševca, Pelistera, Zagreba i Partizana, do Slovenije, Kamenica je tokom karijere radio u sredinama u kojima je stvarao ekipe sposobne da osvajaju trofeje i afirmišu nove generacije igrača. Bio je dio generacije koja je osvajala svjetska prvenstva u mlađim kategorijama, a kao trener je vodio i reprezentacije i klubove do velikih rezultata.
U razgovoru za MONDO tokom Evropskog prvensta u Beogradu govorio je o svojoj karijeri, rukometu nekada i danas, stvaranju velikih ekipa, radu sa mladim igračima, ali i o Jugoslaviji, zemlje za kojom, kako otvoreno kaže, i danas osjeća nostalgiju.
U punoj hali na Banjici Slovenija je gazila moćnu Francusku i u finišu je letjela do sigurne pobjede, a na tribinama je bio jedan osmijeh. Gospodin sa brkovima smješkao se od uha do uha i usred pune tribine bučnih slovenačkih navijača sa pištaljkama i zastavama vrlo mirno proslavljao pobjedu. Ali – vidjelo se da mu baš, baš znači.
„Kao prvo, volim da dođem u Beograd, imam tu još uvijek prijatelja i stalno posjećujem rukometne manifestacije. Bio sam zimus na memorijalnom trofeju „Vuk Roganović“, pa sam bio na finalu kupa Zvezda – Bor za žene i Partizan – Dinamo kod muškaraca. Ovaj povod je specijalan, volim mlade igrače, a najspecijalniji povod je moj unuk, Lian Kamenica. On brani za slovenačku reprezentaciju i normalno da sam tu da ga bodrim, da gledam, da uživam u njegovim odbranama i nadam se da ćemo zajedno da proslavimo medalju“, rekao je na početku razgovora Kasim Kamenica, nekada i sam golman, a kasnije kultni trener brojnih klubova u regionu.
Čovjek koga znamo kao tvorca rukometnih dinastija Pelistera, Zagreba, reprezentacije Slovenije pa i Partizana – kasno je i na nagovor drugara iz škole počeo da se bavi rukometom i izrodio pravu porodičnu rukometnu dinastiju.
„Ja sam nažalost počeo kasno, sa 17 godina, i rano sam otišao u trenere. Poslije toga je moj sin 10-12 godina branio slovenačku ligu, najveći dio u Slovanu gdje mi je sada i unuk. Unuk je počeo da brani sa 11-12 godina i sada kada je napunio 18 polako ulazi u te profesionalne vode. Standardan je član reprezentacije, bio je dvije godine u mlađim kadetima na svim akcijama, bio je sa kadetima na svim akcijama i očekujem da mu karijera ide uzlazno. Sada su važne godine od 18. do 20. Ja se držim po strani, ali moji savjeti što golmanski, što trenerski mu puno znače. Puno razgovaramo i ono što me raduje je da je veoma analitičan, ima potpunu kontrolu nad cijelom utakmicom i da pamti. Kada mu kažem da je trebalo u 13. minutu da uradi nešto drugačije, on se odmah sjeti tog momenta. To stvara dobre pretpostavke i preduslove da bi mogao da bude i dobar trener“, najavljuje Kamenica nastavak golmanske, a možda i trenerske dinastije Kamenica.
Ne samo da je on započeo tradiciju svoje porodice, već je prvi iskočio u Goraždu, odakle smo kasnije godinama imali vrhunske igrače na najvišem nivou.
„Nas je jedan vrstan trener Mladen Cakeljić okupio u Goraždu. Radio je samo godinu dana, ali nevjerovatne učinke je imao. Tako da je ta generacija '74 bila omladinski šampion Bosne i Hercegovine. Bio sam kapiten te ekipe i ona je otišla u Zagreb na državno prvenstvo. Kao drugoligaški klub postali smo prvaci Bosne i Hercegovine. Na prvom omladinskom Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 1977. u toj reprezentaciji su bili Koso, Jovičić, Savčić i Nerić iz Goražda. Na Olimpijskim igrama u Moskvi su bili Koso i Nerić.“
„Malo se danas lažemo da djeci nije bitan rezultat“
„Tri puta smo bili omladinski prvaci svijeta. Prvo 1981. sa Abasom Arslanagićem, ja sam bio prvak svijeta 1987. u Rijeci i 1991. u Atini moj nasljednik pokojni Nikola Jevremović. To je preduslov stvaranja seniorskih reprezentacija. Da ti igrači u mlađim kategorijama zadovolje i takmičarski dio. Kada postanu trofejni, poslije je lakše“, priča nam trofejni trener koji je u Beogradu dočekao da vidi sina sa srebrom oko zlata. I poručuje da se ne zavaravamo.
„Bitno je da se osvaja. Mi se danas malo lažemo, kao djeci nije važan rezultat. Ma važno je, da se otpočetka djeca prave na pobjednike. Nije isto gubiti i pobjeđivati. Ako stalno gubiš, onda uđeš u kolotečinu i tu nema šampiona. Ako pobjeđuješ, onda su preduslovi da u seniorskoj konkurenciji budeš pobjednik bolji i veći. Ima tu i ovakvih i onakvih teorija. Treba djecu pustiti da se igraju, ali ih isto tako treba usmjeravati kada god treba da pobijede da pobijede.“
Slovenija je na U20 prvenstvu Evrope ove godine bila bronzana uz Aljuša Anžiča, koji je kao dvije godine mlađi bio najbolji lijevi bek turnira. Na U18 šampionatu Evrope u Beogradu završili su kao srebrni, sa Jakom Podvršičem kao MVP-em, Maksom Ilčem kao najboljim desnim krilom i Tjašom Erčuljom kao najboljim defanzivcem prvenstva. Nešto rade dobro...
„Prvo, Slovenci su kao nacija vrijedni i disciplinovani ljudi koji su od osamostaljenja i pravljenja države oformili jedan sistem. Od 1996. godine sam u Ljubljani i te početne korake iznijelo je Celje sa vrlo ambicioznim projektom. Stala je Pivovarna Laško iza njih. Odmah su sebi odredili cilj da postanu evropski prvaci i tu je pokrenuta mašinerija. Mi ostali smo okolo gledali da im se ravnopravno suprotstavimo. Ja sam im prvi sa Prulama uzeo duplu krunu, što je za njih bilo šokantno trežnjenje, ali su se poslije toga izdigli. Da nisu izgubili te dvije titule od nas, sigurno ne bi 2004. postali prvaci Evrope. Onda se pojavilo Gorenje sa nizom titula, stvorila se odlična liga. Ono što je Sloveniji problem je veliki odliv mladih igrača. Kada su postali članica Evropske unije, Slovenci više nisu bili stranci i bili su zanimljivi evropskim klubovima. Ali reprezentacija ne trpi, liga dobro proizvodi.“
Srbija je na ovom prvenstvu izgubila od Slovenije u drugoj grupnoj fazi 29:24 i taj poraz nas je praktično izbacio iz igre za četvrtfinale. Ipak, razlika je mogla da bude i veća.
„U maju je ova reprezentacija Slovenije dobila Srbiju 20 razlike. Bio sam na toj utakmici. To je za mene bilo šokantno. Srbija ima mnogo veću bazu, ali tu je u pitanju rad u klubovima. Ja znam po unuku. On već dugo ima svaki dan trening. Pet treninga nedjeljno, plus utakmica. A ovdje u Srbiji sam vidio da su to dva-tri treninga nedjeljno. Oni su sada shvatili gdje su, pa su imali najduže pripreme i Srbija na ovom prvenstvu izgleda drugačije.“
Kakvi su srpski talenti, prema njegovom mišljenju?
„Radi se o fizički ozbiljnoj selekciji. Mogu da odigraju dobro odbranu. Ne mogu ipak da uspostave igru u napadu, previše soliraju. Dosta im je lopta na parketu, dosta su u faulu. Posebno kod srednjeg beka, gdje bi protok lopte trebalo da bude kvalitetan. Ako to poprave, mogu da budu konkurentni.“
„Postojao je fanatizam na Kosovu“
Sa 17 je krenuo Kasim da brani u svom Goraždu, ali je vrlo brzo bilo vrijeme da se pakuju koferi. I spakovao ih je i otišao – na Kosovo. Borac iz Uroševca je tada bio klub kakvih je danas malo u Arkus ligi.
„Kada sam odlazio iz Goražda u Borac iz Uroševca, imao sam dva puta kvalifikacije za ulazak u prvu ligu. Od četiri prvaka dva su išla u Prvu saveznu ligu. To je pakao od pritiska, nervoze, fizičkog zamora. Prve kvalifikacije u Zemunu nismo prošli, ali smo 1978. druge kvalifikacije dobili i ušli smo u Prvu ligu Jugoslavije. Ja sam, počevši sa 17 godina da se bavim rukometom, na kraju odigrao pet sezona u Prvoj ligi, što je fenomen. Čak sam bio jedno vrijeme kandidat za reprezentaciju 1980. godine kod pokojnog Jezde Stankovića“, počinje Kasim Kamenica o svojoj igračkoj karijeri.
„Trener Dejan Marić je bio iz Goražda i on je vodio Borac iz Uroševca. Došao je na ljeto na odmor. Sretnemo se u gradu, on kaže da mu treba golman, a ja sam bio malo nezadovoljan statusom. Otišao sam, Borac je tada bio pravi klub. Tada je klub 1976. godine imao svoj autobus, to danas nema niko. Pripreme Umag, Poreč, utakmice puna dvorana publike.“
O gostovanjima na Kosovu su nam pričali brojni sagovornici u intervjuima. Pričalo se da se odatle bodovi ne donose, u bilo kom sportu.
„Vidi, postojao je fanatizam kod publike. Mi smo igrali nekoliko godina prvu ligu i nikada nije bilo incidenta da se utakmica prekine. Ali je to stvaralo određenu nervozu i strah kod gostujućih ekipa. Malo se i Kosovo gledalo na drugačiji način. Nama je ta podrška značila puno. Mi smo nenormalno motivisani ulazili na te utakmice, trener nije trebalo da nas motiviše. Tako smo bili našpanovani da smo davali maksimum stalno. Poslije je i Bitolj važio za vruć teren, ali je i tamo samo jednom ispala tuča, ali su za nju krivi igrači Metaloplastike. Vujović je dao zapisnik, ako ćemo pravo, ali to su te tenzije i rukomet je takav sport.“
„Ti mi nisi prijatelj, ali...“
Ipak, nije dugo potrajala ta igračka karijera. Nekako se sve namjestilo tako da se sa gola pređe na klupu, vrlo spontano. A odluka da želi da bude trener iskristalisala se poslije rada sa velikim Zoranom Tutom Živkovićem.
„Imao sam kao igrač snove da jednog dana budem trener. To mi se javilo vrlo rano, ali mi se najviše otvorilo kada sam počeo da radim sa Tutom Živkovićem. Njega je Borac angažovao za kvalifikacije. U meni se probudilo to i poslije svakog treninga sam trčao kući da me neko ne pozove na piće, da bih zapisao trening. Kada sam postao trener, već sam imao određenu bazu treninga. Danas 90 odsto igrača poslije treninga da pitaš šta su radili – ne znaju. Ja sam trčao kući da zapišem, sanjao sam i imao sam trenerske, a ne igračke snove. U Uroševcu sam dosta treninga vodio tadašnjem treneru koji je radio u školi i često nije bio tu. Kada god dođe neko iz uprave u salu, ja vodim trening. Pozvali su me i rekli: 'Pošto ti uvijek vodiš treninge, preuzmi ekipu.' Tada sam imao 28-29 godina. Onda je tako počelo.“
„Doveo sam iz Gnjilana kao mladog golmana Laleta Mladenovića i počeo da ga forsiram. Bilo je zamišljeno da budem u duploj funkciji i trener i golman, ali sam odmah smatrao da to ne može tako. Poslije toga sam otišao u Pelister i veoma rano me je pozvao Pokrajac da pita da li želim da budem selektor omladinske reprezentacije. Dobio sam takvu čast od njega... Pritom od Pokrajca! Rekao mi je da smo u konkurenciji bili Karalić i ja. I rekao mi je: 'Karalić mi je bio deset godina cimer u reprezentaciji i prijatelj mi je. Ti mi nisi prijatelj, ali sam se odlučio za tebe, jer Karalić u Borcu ima pet reprezentativaca, ti u Pelisteru nemaš nijednog, a bježiš mu osam bodova na tabeli.' Ja to pokušavam svima da istaknem kao primjer šta je profesionalizam u sportu, odgovoran način da izabereš po savjesti.“
„Danas Evropa to zove 'jugo', mi smo to radili 1983.“
Vidjeli smo ga i na ceremoniji preimenovanja hale na Banjici u „Prof. dr Branislav Pokrajac“. To on nije smio niti htio da propusti. Jer takvu veličinu teško da ćemo ikada više imati.
„Pa naravno! Kada je prije nekoliko mjeseci hala dobila njegovo ime, došao sam da se slikam. Mnogo sam mu zahvalan. On je bio trener ispred vremena, vizionar. Svi su tada sveli treninge na po dva sata, a on je radio tri sata. Sadašnja odvlačenja koja igra cijela Evropa? Pa ja sam 1983. godine polagao kod njega na trenerskoj školi baš to. On je zamišljao napad u kontinuitetu, sa odvlačenjima sa jedne i druge strane. Danas Evropa to zove „jugo“ i svi to igraju. Bio sam svjedok kada je Zoran Živković postao pomoćnik Pokrajcu. Njemu je nedostatak bio vođenje utakmice, gdje je Živković bio veći mangup. Znao se snaći u trenutku. Pokrajac je bio toliko veliki da je shvatio svoj nedostatak i pokrio je to dovođenjem Živkovića. Ko bi to uradio? Pa svako bi rekao – to je atak na mene. A on to nije tako gledao. Ako se sjećate, na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu Zoran Živković je neke izmjene uradio iza leđa Pokrajcu i spasio zlato. A to je timski rad i to je veličina Pokrajca“, kaže Kamenica.
„Možemo da pričamo šta hoćemo, bila je ozbiljna država“
Od samog početka vidjelo se da će Kasim Kamenica ostaviti veliki trag, ali zapravo je sa titulom svjetskog prvaka u Rijeci postao besmrtan. A taj tim je iz ove perspektive apsolutno nezamisliv.
„Kada sam 1987. bio na Svjetskom prvenstvu u Rijeci, meni je pola reprezentacije, osam igrača od 16, bilo iz Druge lige Zapad. To je za nevjerovati. Čak smo četiri kola jesenjeg dijela prekinuli i prebacili na proljeće, da bismo imali duže pripreme. Osam igrača iz Pančeva, Zagreba, Celja... Jaka je baza bila i nije se odlazilo napolje do 28. godine, što je stvaralo neviđeni kvalitet“, počinje priču o svjetskom zlatu iz Rijeke 1987. Kasim Kamenica.
Sada kada se pročitaju imena stručnog štaba i igračkog kadra – to je da se smrzneš. Nevjerovatno je da je iz te generacije ama baš svako napravio karijeru, a većina su bili igrači na svjetskom nivou. I sve to volonterski...
„Pozvan sam od Pokrajca i to je tada bila ogromna čast. Niko od nas nije bio plaćen u Savezu, to je tada bila misaona imenica. Ali nam je bila čast da pumpamo lopte u reprezentaciji, a kamoli da se bude selektor. U stručnom štabu su mi bili Nikola Jevremović i Petrit Fejzula. U toj reprezentaciji su bili Beli Stojanović i Željko Hornjak, golmani, mali Perić je bio četiri godine mlađi, a stavio sam ga u reprezentaciju. Opravdao je, izgradio je karijeru, niko ne može da mi prebaci za to. Načinović, Kukić, Maglajlija, Puc je bio kapiten, MVP tog Svjetskog prvenstva. Tomljanović, Zoran Tomić iz Zrenjanina, Jelčić, Obrvan... To su bili nosioci. Bili smo pod pritiskom domaćinstva u Rijeci. Tada je Sovjetski savez imao i bolju i fizički jaču reprezentaciju, međutim uspjeli smo u polufinalu da ih dobijemo jedan razlike. U finalu smo dobili Španiju u jednoj furioznoj utakmici. Pobijedili smo dva razlike, a gubili smo šest! Mi smo već tada igrali u visokom ritmu, sa kombinovanim odbranama sa Jelčićem i Kukićem naprijed. Mi smo gubili protiv svih, pa smo stalno stizali jer smo tempirali formu i nekako smo takvu ekipu imali.“
Nekada se radilo planski, pa je popularni Kameni kao selektor imao petlje da vodi i mlađe igrače na prvenstva, što su oni redovno vraćali u nekim narednim generacijama i na velikim takmičenjima koja su uslijedila.
„U svakoj selekciji sam imao dio mlađih igrača. Kada sam vodio '66, imao sam neke '68, a Butulija i Perić su bili '70. Pa sam vodio i sljedeće Svjetsko prvenstvo za generaciju '68 – to su Škrbić, Maglajlija, Vidić, Nezirević, Bogdanović, Ćavar i Neđa Jovanović su ušli kao '70 godište. Kada je došla njihova generacija na red, oni su već postali lideri i vrhunski igrači. Ubrzali smo im razvoj. Recimo, Nenad Peruničić nije bio ni blizu ove generacije '68, ali je poslije u svojoj generaciji '70 bio jedan od vodećih. A Butulija je do tada prošao već dva Svjetska prvenstva!“
Motivacija za to zlato u Rijeci bila je posebna. Jednostavno, Jugoslavija je kao sportska velesila tada osvojila baš sve što se osvojiti moglo.
„Mislim da su dva momenta vrlo važna. Prvo, domaći teren gdje je dvorana u Rijeci uvijek bila puna i bila je neviđena atmosfera, a drugi momenat sa kojim sam ja dodatno motivisao ekipu u toj godini su tri jugoslovenske selekcije bile zlatne. Košarkaši u Bormiju, fudbaleri u Čileu i vaterpolisti na Evropskom prvenstvu. Mi smo igrali posljednji četvrti u decembru i još kod kuće. Onda sam ja na taj momenat motivisao i pritiskao ekipu.“
Šta to na kraju govori o Jugoslaviji?
„Mi možemo sa ove vremenske distance da pričamo šta hoćemo o toj zemlji, ali to je bila ozbiljna država gdje je sport bio dobro postavljen preko institucija. Govore da smo imali petu fudbalsku ligu u Evropi, a ja imam utisak da je ona možda bila i prva, samo smo negdje u mentalitetu bili malo slabi. Rano su nam novinari pravili zvijezde od igrača. To je bila preozbiljna zemlja u svakom pogledu. Bili smo veoma ponosni na tu zemlju jer kada smo pokazivali jugoslovenski pasoš, mi smo svuda bili cijenjeni i dobrodošli. I na Istoku i na Zapadu. To se možda malo pogubilo negdje, mi smo skloni da pljujemo. S obzirom na to da sam postao igrač, trener pa i čovjek u tom sistemu, nemam problem da kažem da sam i dalje nostalgičan za tom zemljom. Mnogi se od toga nešto ograđuju, bježe. Te nacionalne razlike su nas tjerale da budemo bolji jedni od drugih. To je stvaralo pozitivnu tenziju“, ističe nam Kasim Kamenica.
„Stvorićemo klub jači od Cibone“
Otkad znam za sebe – Zagreb igra Ligu šampiona. Devedesetih je ekipa bila puna asova koji će stvoriti kultne „kauboje“, koji su sa Hrvatskom osvojili šta se osvojiti moglo. Taj Zagreb je uzeo dvije Lige šampiona i igrao nekoliko finala, a sve je počelo sa našim sagovornikom. On je 1988. godine preuzeo Zagreb – kao drugoligaša.
„To je bilo najveće iznenađenje. Sa Pelisterom sam bio drugi jedne godine i na polusezoni sam prešao u Zagreb u drugu ligu. Imao sam neki sukob sa Pelisterom u vezi sa stanom i tu smo se mimoišli. Imao sam igrače iz omladinske reprezentacije iz Zagreba, a klub su vodili Gobac koji je bio u nastajanju i bivši reprezentativac Pezić, bivši reprezentativac koji je bio član uprave. Oni su počeli da me merkaju i da idu oko mene. Ponudili su mi da mi pomognu kada god treba, pritiskali su me i na kraju slomili. Dođem u Zagreb i ja dam izjavu: 'Stvorićemo klub jači od Cibone!' Mene su mnogi proglasili za ludog. Osjetio sam tu neku energiju, došao u velegrad... Motiv me je natjerao. U velikom gradu možeš da dođeš do televizije, ali samo rezultatima. Pridobio sam igrače, slušali su me kao Boga. Besprekorno praćenje mojih ambicija, zahtjeva koji su bili ogromni. Ko ne može taj pritisak da izdrži, on otpadne. Nema ljutnje. Mi smo ušli relativno lako u Prvu ligu.
Tomljanović, Gudelj su bili u timu, a poslije toga kada smo ušli u ligu doveo sam Belog Stojanovića, Jelčića, Obrvana, Kljajića, sve je to '66 godište. Mlađa ekipa nikada nije osvojila jugoslovensku titulu. '88. godine kada su bile Olimpijske igre u Seulu. Iz nekih klubova kao Metaloplastike bilo je reprezentativaca, a ja nisam imao nijednog reprezentativca, što mi je odgovaralo. Počeo sam prvi sa pripremama, prošli smo pakao i ja izjavim tadašnjem sekretaru kluba: 'Ako pobijedimo prvih osam kola, bićemo prvaci države.' On je pao sa stolice čovjek. Kakvih osam utakmica, šta je tebi, šta pričaš... Tada sistem da ne vrijedi neriješen rezultat nego su se igrali produžeci i penali. Mi smo četiri utakmice igrali neriješeno i na kraju smo ih sve dobili. To su četiri boda više jer smo bili spremniji. I na kraju smo stvarno imali osam utakmica i osam pobjeda. Deveto kolo izgubimo od Medvešćaka jedan razlike. Tu sam počeo da pričam ekipi o tituli. Nisam ja pobornik toga hajde da se takmičimo, pa šta ispadne. Odmah sam pričao da smo nepoznanica, da smo mladi, da možemo bolje da trčimo od drugih. Ja sam prvi trener na ovim prostorima koji je prelazio iz klasičnog rukometa u jedan dinamičan rukomet sa tranzicijom, mijenjanjem odbrana, raznovrsnošću taktičkom. Mi smo glatko bili u prvoj godini prvaci i vrlo brzo zatim je Zagreb osvojio dvije titule '92. i '93. Ja sam '91. otišao iz kluba, ali je moj uticaj na razvoj ekipe bio ogroman“, priča nam Kasim Kamenica o stvaranju dinastije Zagreba koja i dalje traje.
Partizan – od druge lige do tima za Ligu šampiona
Nakon što je prekinuo niz Metaloplastike od sedam titula zaredom i osvojio titulu sa drugim klubom u gradu, pošto je Medvešćak bio mnogo veće rukometno ime – opet je otišao u drugu ligu. Preuzeo je Partizan koji prije njega nikada nije prišao osvajanju titule.
„18 godina Partizan nije bio član Prve lige. U Zagrebu sam bio već tri godine, a Hrvatska se već pripremala za samostalnost. Ušle su malo neke tenzije kojih prije toga nije bilo i ja sam procijenio da je bolje da se povučem. Dogovorio sam se mirno da se raziđemo, došao je poziv Partizana i ja sam to shvatio kao jedan opet izazov da ponovim sudbinu Zagreba. Da ih uvedem iz druge lige i da se odmah borim za titulu i bilo je tako. Mi smo igrali finale plej-ofa i izbacili smo Zvezdu u polufinalu za koju su tvrdili da je to bila njihova najjača ekipa u istoriji. Izgubili smo u finalu od Proletera koji je igrao finale Lige šampiona sa Barselonom.
Taj dolazak u sportsko društvo mi je donio jednu novu perspektivu. Tada sam vidio snagu tih sportskih društava sa 25 klubova. Ideš na fudbal, na košarku, a oni dođu tebi na meč. Družiš se sa Ivicom Osimom, Željkom Obradovićem... Tu je Kićanović, vaterpolo i odbojka jaki kao zemlja i to je donijelo jedno lijepo iskustvo. Rukomet je bio najslabiji i drago mi je da je Partizan poslije mene uzeo nekoliko titula sa ekipom koju sam ja formirao. Doveo sam Maglajliju, Neđu Jovanovića i Belog Stojanovića. Poslije te prve godine sam imao najveću ulogu u dovođenju Stupara koji je bio posljednji igrač za trofej. Tada sam Draganu Rankoviću koji je preuzeo klub rekao: 'Ovo je igrač za duplu krunu.' On me je pogledao, pa pitao da li garantujem. 'U sportu je teško garantovati, ali moje stručno mišljenje je da je ovo igrač za duplu krunu.' I Partizan je sljedeće godine osvojio duplu krunu. Stupar je u Zrenjaninu u finalu kupa protiv Proletera bio igrač utakmice. A u finalu lige sa Zvezdom je blistao Paša Đorđić koga sam doveo umjesto Belog. Sjajan momak, sjajan golman. Mi nismo puno osjetili odlazak Belog Stojanovića koji je te prve godine branio ludilo!“
Još uvijek se priča da nikada nije Beogradom vladala rukometna groznica kao tih devedesetih. Derbiji u „Pioniru“ i na Banjici se još uvijek prepričavaju, 30 godina kasnije.
„Mene je iznenadio momenat da smo mi već u plej-ofu zaintrigirali fudbalske navijače. Oni su nas bodrili protiv Zvezde i 500 navijača je išlo u Zrenjanin na finalne mečeve protiv Proletera. Odgovorili su navijači Zvezde, a kada se uključe fudbalski navijači, onda je to poezija. 1993. je Banjica prevaziđena i otišlo se u „Pionir“ upravo zbog te činjenice. Bile su teške tenzije i zbog toga. Mi smo u polufinalu sa Zvezdom sve tri utakmice završili sa po jedan razlike. Mi dobili dvije, oni jednu.“
Na kraju je ostao „kratak“ za tu prvu titulu sa Partizanom zbog – pravila. Tim Momira Rnića je tada zamalo pokorio Evropu, a jedva je u finalu savladao do skoro drugoligaški Partizan.
„Sjećam se riječi Kićanovića koji mi je rekao: 'Prijatelju, vi izgubiste prvenstvo zbog vaših glupih pravila.' Proleter je imao zadnji napad četiri i po minuta na 16:15. I mi smo negdje na 15-20 sekundi do kraja pustili šut da probamo da izjednačimo. Oni su dali gol i uzeli su titulu. Ali išli su na faul za faulom i tada nije bilo rigorozno kao danas po pitanju pasivnog napada. Punih četiri i po minuta su oni držali loptu i tako su nas dobili. A oni su već bili prvaci stare Jugoslavije i igrali su finale Lige šampiona sa Barselonom koja ih je jedva dobila u finalu.“
Ipak, ta titula bi bila u rukama Kasima Kamenice da nije bilo čudne odluke uprave da ga odjednom otjera. Pred početak naredne sezone prekinuta je saradnja, a ekipa se pobunila.
„Ne volim mnogo da pričam o tome. To mi je najteži trenutak karijere jer sam u pripremnom periodu skockao ekipu da se bori za dva trofeja i iz čista mira me smijene bez objašnjenja. Iza kulisa se zna šta je presudilo. Igrači su štrajkovali 21 dan i mene je tada jedini osjetio Manojlović koji je bio generalni sekretar sportskog društva. Pozvao me je u kancelariju i rekao je: 'Šefe, ovim igračima kapa dole, ovo nisam vidio u životu, takvu lojalnost treneru. To ne postoji! Očigledno si im garancija za rezultat. Ali ja ne mogu da kažem upravi kluba da te vrate, a njih ne može niko da vrati na teren osim tebe. Možeš li to da uradiš, zbog Partizana?' Ja sam onda jedan dio ekipe pozvao u stan i pitao ih kada im je trening. Kažu kada, ja im kažem – na trening! 'S tobom?' Ne, bez mene. Ali su me ipak poslušali. Rekao sam im da svoje karijere ne dovode u pitanje, da se od njih očekuje puno, ambicije su velike, borba za trofeje. 'Hvala vam, za mene je najveća pobjeda to kako ste vi stali iza mene!'“
„Igrače ne možete da folirate. Radili smo dobro, ja sam njih kao grupu dobro vodio i bio sam im autoritet. Moj način rada je inače takav i to je veća satisfakcija nego bilo koji pehar. A radilo se tu o ozbiljnim igračima i velikim imenima. Nikakav problem sa njima nisam imao, uvijek sam ih vrlo autoritativno vodio, nisam im povlađivao. Znali smo poslije velikih pobjeda zajedno da odemo da proslavimo, to sam dozvoljavao, ali kada počne ponedjeljak priprema za sljedeću utakmicu, postojao sam samo ja. Besprekorno su me poštovali, pratili. Šteta su za tu ekipu sankcije koje su došle, što nisu mogli da se ogledaju u Evropi. Oni bi mnogo toga mogli da ostvare čak i u Ligi šampiona“, uvjeren je i danas Kasim Kamenica.
Te 1991. godine Partizan su preuzeli Ivica Osim i Kasim Kamenica. Očigledno u vojnom klubu nije bilo govora o tome da se razmišlja o nekakvom raspadu države.
„Sportsko društvo Partizan je imalo jugoslovenska opredjeljenja, a nas dvojica smo isto to doživljavali na taj način. Međutim, u međuvremenu je došao rat. Osim je došao direktno iz Sarajeva, a zna se šta je proživljavalo Sarajevo. Njemu nije bilo lako, porodica mu je bila tamo. Ja sam otišao ranije, pa sam to malo drugačije mogao da preživim. Bilo je to jedno teško vrijeme, dabogda da se ne ponovi nikad. Nepotrebno. Ja uvijek kažem – Čehoslovačka se raspala tako što nisu išli ni na referendum, nego su u parlamentu digli ruke i od danas su postali dvije države. A bilo je isto tenzija između Slovačke i Češke, tradicionalno. Mi smo razrušili jednu sjajnu zemlju, nepotrebno. Još uvijek se osjećaju posljedice, pa nama privreda još nije na nivou '88.“
Na kraju smo morali da ga pitamo – da li tu prvu titulu iz 1993. godine osjeća kao svoju?
„Pa naravno! Mene su igrači tada stalno zvali. Bio sam u Austriji i sjećam se te utakmice, kao da je bila juče. Utakmice i gola Neđe Jovanovića iz deveterca, kao da sam bio na klupi i kao da sam bio ja na čelu te ekipe.“
Zovite Kamenog, spreman je!
Nakon Partizana i kratkog boravka u Austriji, došao je u Sloveniju. Pravio je čuda sa Prulama, Celjem i reprezentacijom kojoj je 2004. godine donio prvu medalju sa velikih takmičenja.
„Meni je najveći utisak u Sloveniji rast Prula. Kada sam iz Slovana došao u Prule, to je bio jedan klub na nivou mjesne zajednice, ali sam imao predsjednika koji je bio sanjar. Ušli smo u taj projekat mic po mic. Celje je bilo neprikosnoveno, ali sam ja počeo da im konkurišem sa brojem reprezentativaca. Celje je imalo mnogo veće budžete, iskustvo iz Lige šampiona i mi tada 2002. kada smo im uzeli titulu već prethodne godine smo igrali dva puta neriješeno sa njima, što mi je pokazalo da možemo. Ali smo neke manje utakmice gubili. Kada smo ih dobili za titulu, mi smo ih dobili 10 razlike, parket smo brisali sa njima koliko smo moć pokazali. Uvijek smo imali i kvalitet i budućnost u ekipi, to je bio neki koncept. Razvijalo se to fenomenalno i sljedeće godine izbacimo Kil u četvrtfinalu Lige šampiona, što je bilo čudo. Dobijemo ih u Kilu na neriješeno iz Ljubljane u prvoj utakmici! Već je tu klub počeo da se raspada, mogli smo i da osvojimo Ligu šampiona. Toliko smo bili blizu, mi kada smo igrali polufinale sa Monpeljeom moji igrači već tri mjeseca nisu primili platu i već su ih menadžeri uzeli pod svoje. Tu se proizvelo mnogo mladih igrača. Ja sam veoma mlade doveo Zormana, Backovića, Brumena, Nateka, sve su to klinci bili koje sam ubacivao i stvarao. Ušli su u reprezentaciju i žal za tim klubom mi je najveća. Pet godina sam bio trener i četiri godine sam još imao ugovor, a klub se ugasio preko noći.“
Te 2004. godine osvojio je srebro sa Slovencima na Evropskom prvenstvu na domaćem terenu, izbacivši strašnu Hrvatsku sa Balićem, Lackovićem, Šolom i Džombom u polufinalu. Danas kada Slovenci ređaju medalje, vidi i sebe u tom uspjehu.
„Suština je što se dao jedan maksimum, motivacija i želja bile su na visokom nivou. Slovenija je bila skrajnuta u jugoslovenskoj ligi, a pristup i jedna ozbiljnost u radu su ključni u svemu, u svakom segmentu života i društva. Ja sam sa dva kluba osvojio duple krune – sa Prulama i Celjem. Zaista sam ostavio trag u slovenačkom rukometu i doprinio da se dosta mladih igrača afirmiše, tako da ja imam poštovanje. Živim i dalje gore i osjećam pripadnost. Kada se država raspala, moja Bosna je bila u ratu i ja sam praktično ostao bez zemlje i morao sam da se snađem. A neki su dobili na osnovu toga kao Lino Červar priliku da postanu svjetski. Kada bi Lino Červar došao u Jugoslaviji na red? Nikad. Ali kada se razbila zemlja, onda su neki lakše prošli u nacionalnim državama“, istakao je Kasim Kamenica.
Ne tako davno smo ga gledali na našim terenima na klupi Vojvodine, kasnije je vodio Vogošću i radio je u Nekseu iz Našica. Duboko u osmoj deceniji života poručuje da nije gotovo.
„Ja sam planirao da završim, ali osjećajući se dobro fizički i mentalno, živim kao asketa, za jedan fin projekat sa mlađim igračima bih još uvijek zagrizao. Ali ne po svaku cijenu. Da to ne bude neko mučenje nego uživanje u radu“, poručio je Kasim Kamenica za kraj.