Rukomet

Dejan Unčanin rekao zbogom rukometu: Supruga i prijatelji za cijeli život

Dejan Unčanin rekao zbogom rukometu: Supruga i prijatelji za cijeli život
Foto: N.N. | Dejan Unčanin rekao zbogom rukometu: Supruga i prijatelji za cijeli život
Maja Predragović

O nekim sportistima će se uvijek pričati, a jedan od njih svakako je Banjalučanin Dejan Unčanin. Stavio je tačku na igračku karijeru u 43. godini, ali njegovi trofeji i posvećenost rukometu su nešto što zaslužuje poštovanje i može samo da bude pozitivan primjer mladima.

Posljednju utakmicu je odigrao u utorak za Borac M:tel, klub u kojem je kao dječak 1990. napravio prve rukometne korake.

"Tri godine sam trenirao fudbal, bio sam golman, neki kažu i da sam obećavao, a onda sam odlučio da prestanem da treniram. Sticajem okolnosti mom ocu Radetu je povjereno da pokrene školu rukometa... Brata Bojana i mene je poveo na trening i tako je sve krenulo. Iz obaveze je rukomet prerastao u ljubav", priča Dejan Unčanin, član jedne od najuspješnijih sportskih porodica na našim prostorima.

Put ga je iz Borca odveo u Vrbas, zatim Partizan, Lovćen, a igrao je i u Italiji, Španiji, Grčkoj, Izraelu, Švajcarskoj... Osvajao je trofeje, a posljednja tri je osvojio upravo sa Borcem. Do četvrtog u utorak nije stigao jer je Borac izgubio u meču za titulu prvaka BiH od Izviđača, ali ima na šta da bude ponosan.

"Najponosniji sam na činjenicu da sam toliko trajao kao igrač i što sam u ovim godinama igrao u prvoligaškoj ekipi, ali najbolje što mi je karijera dala jeste odlazak u Beograd, gdje sam upoznao suprugu Gordanu s kojom imam tri kćerke. Ona je moj najveći dobitak", ističe Dejan i dodaje:

"Takođe, kroz rukomet sam stekao prijatelje za cijeli život i to je ono najljepše što ostaje nakon karijere, a od trofeja mi je posebno draga titula prvaka Italije sa Meranom. Dao sam najveći doprinos tituli pošto sam u tri finalne utakmice postigao 24 gola, a u sjećanju mi je i polufinale Kupa kupova sa Partizanom."

Mladi od njega imaju šta da nauče, ali kaže da se on nikad ne nameće.

"Za moju generaciju kažu da je prva koja je slušala roditelje, a sada sluša djecu. Ali, dok god ima ko da pita, ja mogu da posavjetujem. Trudio sam se da pričam ličnim pristupom, a ne riječima, a kada sam bio prestrog prema sebi zbog igre nisam sebi davao za pravo da nekome pričam", kaže Unčanin, koji ne isključuje mogućnost da se bavi trenerskim poslom, iako je shvatio da je to hljeb sa sedam kora.

Malo je onih koji vjeruju da će Dejan u penziju... Tri puta se vraćao na teren, posljednji put ga je na povratak nagovorio brat Bojan, koji je tada bio trener Borca, ali sada kroz osmijeh kaže da se može vratiti kao samac, a ne kao bračni partner. Supruga i djeca su svakako najviše osjetila njegov sportski život, nije im bilo lako, ali sada je pred njima više zajedničkih dana.

"Supruga se bojala za mene, posebno kada je čula da je Iker Kasiljas (fudbalski golman) doživio srčani udar, plašila se da će se tako nešto i meni desiti na terenu. Samo ona zna kako sam zbog bolova nabadao s noge na nogu i sve izdržao. Tada sam shvatio da rukomet nije samo posao - već ljubav i zato se teško odvojiti od terena iako je bilo i fizički i psihički veoma naporno. Više sam psihički istrošen, posebno ove sezone. Ali, vrijeme je da se krene dalje", ističe Dejan Unčanin i priznaje da još na kraj karijere gleda kao da se dešava nekom drugom.

Jerusalim

Dejan Unčanin je zahvaljujući rukometu prošao dosta zemalja i upoznao različite kulture. Najbezbrižnije mu je bilo dok je igrao u Španiji, ali Jerusalim je za njega poseban.

"Jerusalim i odlazak na Hristov grob su posebni za mene. Jerusalim je drugi svijet i naš boravak tamo nas je promijenio", rekao je Unčanin.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije