Ljubav prema rukometu Draganu Knežević dovela je do "titule" jedne od najboljih igračica u BiH posljednjih godina. Borbenošću i odličnom igrom u napadu osvajala je sve koji su je vidjeli na terenu, a timovima u kojima je igrala bila je pravi lider.
Dvadesetšestogodišnja Banjalučanka karijeru je počela sa 11 godina u Vrbasu, iz kojeg je 2004. godine prešla u Borac, s kojim je ostvarila uspjeh. Predvodila je Borac do pet uzastopnih titula prvaka BiH, trofeja u kupovima, ali i brojnih međunarodnih turnira. Dragana ima i mnogo pojedinčanih priznanja, a posljednje u nizu je ono za najbolju sportistkinju Bosne i Hercegovine u izboru koji su 11. put organizovali "Nezavisne novine" i BHRT.
"Moram priznati da nisam očekivala da ću biti proglašena za najbolju sportistkinju BiH u ovoj godini. Kada sam čula, ostala sam bez riječi. Priznanja prijaju svim sportistima, pa tako i meni. Ali, ne opterećujem se time, meni su prioritet rezultati", rekla je Dragana Knežević.
NN: Da li je bilo teško postati jedna od najboljih rukometašica u BiH?
KNEŽEVIĆ: To mi nije bio cilj iako sam se uvijek trudila da pružim maksimum na terenu. Mislim da je to, prije svega, rezultat moje ljubavi prema rukometu. Od kada sam počela da igram do danas osjećam tu ljubav. Bitno mi je da radim to što volim.
NN: Kao najbolja sportistkinja, pored ostalog, dobili ste novčanu nagradu od 2.000 KM. Da li ste odlučili na šta ćete je potrošiti?
KNEŽEVIĆ: Nisam još, ali kao i svaka žena, kupiću neku krpicu, a ostatak sačuvati za bitnije stvari. Klincima iz porodice ću kupiti poklone za Novu godinu.
NN: Koji Vam je najljepši trenutak u karijeri?
KNEŽEVIĆ: Bilo je mnogo lijepih trenutaka. Ja bih izdvojila sve koje sam provela u rukometu dok sam igrala za Vrbas i za Borac. Ružni su bili samo kada sam bila povrijeđena.
NN: Kada Vam je bilo najteže?
KNEŽEVIĆ: Bilo je to za vrijeme finalne utakmice Kupa BiH prošle godine, kada je moja sestra blizanka Dejana doživjela potres mozga. Više bih voljela da sam se ja povrijedila nego ona. Bile smo non-stop zajedno, tako da mi sada baš nedostaje.
NN: Da li ste ikada imali ponudu da zaigrate za neki inostrani klub?
KNEŽEVIĆ: Imala sam nekoliko ponuda da karijeru nastavim u inostranstvu. Bile su to ponude iz Francuske, Njemačke, Austrije... Prvi klubovi iz inostranstva su se za mene počeli interesovati kada sam imala 18 godina, međutim, zbog porodice, prijatelja i školovanja, koje nisam željela da zapostavim, nisam ih prihvatala. Odlučila sam da ostanem u svom gradu.
NN: Da li žalite što niste igrali u inostranstvu?
KNEŽEVIĆ: Krivo mi je jer je lakše uspjeti u inostranstvu nego kod nas. Imala bih bolju priliku za napredak i za igranje u boljim klubovima, a i sa finansijske strane bi mi bilo bolje. Ali, i sada da dobijem priliku da igram za neki klub van BiH, ne znam da li bih je prihvatila. Apsolvent sam na Fakultetu za fizičku kulturu i sport, imam još dva ispita i to mi je sada veoma važno. Takođe, udala sam se i sada su prioriteti drugačiji.
NN: Borac je trenutno drugi na tabeli Premijer lige sa šest bodova manje od Mire. Možete li do šeste uzastopne titule?
KNEŽEVIĆ: Svi su očekivali da na polusezoni budemo prvi. Dali smo maksimum da tako bude, ali oslabljeni smo. Bez Dejane Knežević i Tanje Kekić, koje su bile dva bitna igrača, i bez pojačanja je teško. Ali, daćemo sve od sebe u nastavku prvenstva da osvojimo titulu. Vjerujem da to možemo.
NN: Do kada planirate da igrate?
KNEŽEVIĆ: Sigurno se neću još dugo baviti rukometom, ali ne znam tačno još koliko. Kod nas je sve u zraku kada je u pitanju sport, tako da sam počela da razmišljam o povlačenju.
NN: Da li ste nekada pomislili da prekinete karijeru?
KNEŽEVIĆ: Jesam, mnogo puta. Ne zbog loših finansija, već zbog problema koje nedostatak novca izazove. Teško je iz autobusa ići na utakmicu, a sutradan ići na fakultet na predavanja. Bilo je trenutaka kada nisam mogla da podnesem pritisak treninga, fakulteta i utakmica.
NN: Da li u ženski sport treba više ulagati?
KNEŽEVIĆ: Treba, naravno. Znam da je muški sport popularniji, ali i žene i muškarci treba isto da se odriču da bi postigli uspjeh i mislim da ženski sport zaslužuje veću podršku. Vidite i sami da je na našim utakmicama mnogo manje gledalaca nego na utakmicama koje igraju rukometaši. Žao mi je što je tako, prije svega zbog mladih igračica. Ja sam već oguglala na takve stvari, ali njima su potrebni pažnja i dodatni motiv za rad.
NN: Kakvi su Vam planovi nakon završetka igračke karijere?
KNEŽEVIĆ: Vidim se u sportu. Želim znanje da prenesem na druge, a na koji će to način biti, vidjeću. Uvijek sam govorila da neću biti trener, ali izgleda da ću to ipak postati. Uvijek mi se u životu desi nešto što sam mislila da nikada neće.
Uskoro Dragana Rajilić
Dragana Knežević se prije nekoliko mjeseci udala, ali u dokumentima joj i dalje piše staro prezime. Ipak, to će se promijeniti naredne godine, kada će se najbolja sportistkitnja BiH prezivati Rajilić.
Brat Milan
NN: Kako provodite slobodno vrijeme?
KNEŽEVIĆ: Uvijek nađem vremena za druženje s prijateljima, a najviše volim da provodim vrijeme sa sedmogodišnjim bratom Milanom. Dan nakon manifestacije proglašenja najboljih sportista BiH mi je rekao: "Ti mene nisi spomenula." Njega mnogo volim, a i on mene. Ponekad sam ljuta na sebe što ne idem češće, na primjer, u pozorište?
Kuvanje i prašina
NN: Šta Vam najteže pada od kućanskih poslova? Kuvate li?
KNEŽEVIĆ: Odrasla sam u porodici gdje su svi radili. Roditelji su nas vaspitavali da se moramo snalaziti u svim situacijama, tako da mi promjena koja je došla sa brakom nije teško pala. Kada bih morala da izdvojim nešto što ne volim da radim od kućanskim poslova, to su čišćenje prašine i bacanje smeća. Suprug Drago je dobio nekoliko kilograma, što znači da dobro kuvam. Volim kuvanu hranu, a i on, tako da se odlično slažemo.
Priznanje, pa guranje automobila
Na povratku iz Sarajeva, gdje je dobila priznanje za najbolju sportistkinju BiH u 2011. Dragana Knežević je morala da se pomuči da bi stigla do kuće.
"Na putu iz Sarajeva prema Banjaluci nam se pokvario automobil, odnosno pukla je sajla gasa, tako da sam isto veče kada je bio izbor gurala automobil. Sva sreća pa smo bili blizu kuće", sjeća se Kneževićeva.