Zovu ga rukometni Mesi, jedan je od najboljih igrača koji su ikada igrali ovaj sport, u karijeri je osvojio preko 50 trofeja, a uvijek je s obje noge bio na zemlji. Igrač Nanta Kiril Lazarov za "Nezavisne" je pričao o bogatoj karijeri, ljubavi prema kafanama, zašto je prestao da trenira košarku, kraju karijere...
Sjajni Makedonac nedavno je napunio 39 godina, ali i dalje važi za jednog od najboljih na svijetu. Nakon sedam godina u Španiji, 2017. se preselio u Francusku, gdje je zadužio opremu Nanta i s timom već u prvoj sezoni postao vicešampion Evrope. Nedavno je Nant eliminisala Barselona u četvrtfinalu elitnog klupskog takmičenja, ali je Lazarov istakao da je očekivao blagi pad.
"Prošlogodišnja sezona je bila kao iz bajke za Nant. Niko nije očekivao ni sanjao tako nešto. Za mene je bilo očekivano da dođe do malog pada, ako se tako može nazvati plasman među osam najboljih u Evropi. Naletjeli smo na Barselonu, koja ove godine igra sjajan rukomet i nije sramota ispasti od njih, mada sam siguran da smo mogli i morali bolje, pogotovo u prvom meču u Nantu. Treba istaći da smo bili bez trojice bitnih igrača zbog povrede (Kiril Dimulan, Nikolas Kler i Espen Li Hansen).
NN: Malo je ostalo do kraja prvenstva Francuske. Pariz je nedostižan, ali mnogo je bitnije mjesto koje vodi u Ligu šampiona i naredne sezone.
LAZAROV: Moram reći da nisam igrao zahtjevnije prvenstvo u karijeri, svako svakoga može da pobijedi. Svake godine je prvenstvo sve jače. Ekipe dižu budžete, a s tim dolazi i kvalitet. Sve više kvalitetnih stranaca se odlučuje da dođe u Francusku.
NN: Mnogi su se iznenadili kada ste se Vi odlučili na prelazak u Nant. Sigurno je bilo i drugih ponuda? Da li je kvalitet lige bio presudan za Vašu odluku?
LAZAROV: Kao čovjek sam lojalan i volim i cijenim lojalnost i iskrenost. Osjetio sam da me ljudi cijene i da bi voljeli da dođem kod njih. Nisam nikada ni sanjao da ću igrati u Francuskoj i prelomio sam preko noći kad sam vidio njihov projekat za budućnost. Jednostavno mi se dopalo...
NN: Tokom karijere ste osvojili preko 50 trofeja. Sigurno da tu ne želite da stanete. Cilj je, pretpostavljam, treća titula prvaka Evrope, koja Vam je prošle godine izmakla za dlaku?
LAZAROV: Bio bih srećan ako uspijem da postanem prvak Francuske. U Ligi šampiona je iz godine u godinu konkurencija sve veća i jača i niko unaprijed ne može da kaže da će biti prvak Evrope. Vjerujem u čuda, ali sam jako realan i stojim čvrsto na zemlji.
NN: Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoj rukometni put od Svetog Nikole do Nanta?
LAZAROV: Dugačak, trnovit put s puno odricanja. To se ne može opisati u nekoliko rečenica. Samo moji najbliži znaju istinu, kolika je bila žrtva da bih napravio takvu karijeru. Iskreno, pratila me i sreća, mada, po mom mišljenju, i sreću treba zaslužiti. Najbitnije je da uvijek ideš putem koji si zacrtao. Dosta sam tvrdoglav i nikada ne odustajem. Ne znam da li je tvrdoglavost nedostatak ili pozitivna stvar, ali kad se sve skupi i oduzme mislim da je ono drugo. Išao sam stepenicu po stepenicu, konsultovao se s ljudima koji me okružuju, ali sam odluke uvijek donosio sam.
NN: Jednom prilikom ste izjavili da su kafana i narodna muzika Vaši lijekovi za dušu. Da li je i dalje tako ili se život promijenio?
LAZAROV: Ne bih rekao da je baš tako (smijeh). Volim da izađem sa društvom i družim se u pozitivnoj atmosferi. Makedonija je poznata po kafanama, dobroj hrani i muzici. Koristim svaku priliku kad sam u Makedoniji da se opustim i napunim baterije. Kao stranac u klubu od tebe uvijek traže sve više i više. To nije lako izdržati i biti konstantan tokom skoro 20 godina internacionalne karijere. Kada bih krenuo od početka razmislio bih da li bih krenuo istim putem.
NN: Ishrana je sigurno ključna stvar za Vašu dugovječnost, jer za Vas kažu da ste kao vino - što stariji to bolji. Šta je to što najviše konzumirate?
LAZAROV: Godine su samo brojka. Dobro se osjećam za svoje godine, a često se našalim da sam cijelu karijeru igrao laganije lige da bih trajao što duže, a sada sam odabrao najzahtevniju ligu u Evropi. Sam sebe sam kaznio što sam se šlepao sve ove godine (smijeh). Ishrana je bitna. Počeo sam se paziti sa 30 godina i bio sam bolji od 30. do 40. nego ranije. Valjda je zbog ishrane (smijeh).
NN: Širom svijeta Vas poštuju i u Vas gledaju kao u jednog od najboljih svih vremena. Zovu Vas i rukometni Mesi. Koliko Vam znači što Vas svugdje poštuju?
LAZAROV: Drago mi što je tako. Ljudi koji su radom postigli uspjeh u životu me poštuju još više jer se poistovjećuju sa mnom. Ima i onih koji čekaju i najmanju grešku da te ocrne, e oni su zaslužni za moj uspjeh, jer su bili i biće moji najveći motivatori. Gdje god sam igrao, uvijek sam davao maksimum i ponosan sam što su ljudi prepoznali moj trud.
NN: Da se vratimo tri decenije unazad. Koja Vam je omiljena uspomena iz djetinjstva? Kakvi su ukusi i mirisi djetinjstva?
LAZAROV: Dolazim iz sportske familije. Moj tata je bio rukometaš i od malih nogu sam bio s loptom. Da sam mogao, spavao bih s loptom. Igrao sam fudbal, košarku, rukomet... po cjeli dan s drugovima. Volio sam sport više od svega. Bio sam drzak i volio sam da pobjeđujem uvijek u svemu.
NN: Jedno vrijeme ste trenirali košarku, ali ste se u osnovnoj školi prebacili na rukomet? Da li Vam je nekada žao zbog toga?
LAZAROV: To je ulični sport, gdje možeš igrati i jedan na jedan, dok ti za rukomet treba 14 ljudi da bi igrao. Nisam bio loš košarkaš, čak sam igrao utakmice u omladinskim ligama. Ali, rukomet je u mom rodnom mjestu bio popularniji sport i zato samo prešao. A i moj tata nije bio zadovoljan gledajući me kako igram košarku. Nije mi uopšte žao što sam se prebacio na rukomet.
NN: Gdje biste voljeli da završite karijeru i da li ste već počeli da pravite planove šta ćete raditi kada budete morali u penziju?
LAZAROV: Završiću karijeru u Nantu, to je sigurno. Skoro sigurno ću ostati u sportu, u rukometu. Imam nekoliko opcija u glavi i vrijeme će pokazati za koji put ću se odlučiti.
Nije bilo vremena za školu
NN: U Bitolju ste upisali ekonomski fakultet. Kako je tekao taj period života?
LAZAROV: U Bitolju sam počeo profesionalno da se bavim rukometom i nije bilo vremena čak ni za školu. Sve do tada sam bio odličan učenik, a kad sam otišao tamo skroz sam popustio. Profesori su imali razumijevanja pošto sam se bavio rukometom i veoma sam im zahvalan na tome.
Ponosan na dres Makedonije
NN: Trofeji su Vaš zaštitni znak, ali nažalost s nacionalnim timom niste uspjeli da dođete do medalje. Da li je sada kasno za tako nešto?
LAZAROV: Bili smo par puta blizu polufinala. Nacionalni dres nosim od 1997. i jako sam ponosan na to. Makedonija je rukometna zemlja i to treba njegovati. Ljudi u Makedoniji vole rukomet. Rekao sam da vjerujem u čuda i težim tome. Makedonija ima nove generacije, koje su talentovane i trebaju našu pomoć. Moja zemlja je puno toga napravila u rukometu ove decenije i u budućnosti će biti još bolja. Narodu koj voli sport i rukomet ne smiješ to da uskratiš.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.