Mladi Leskovčanin Nikola Mitrović pratio je svoj san kao sportista i otišao da igra rukomet u Libiji, odakle je jedva izvukao živu glavu.
Nakon angažmana u Crvenoj zvezdi, gdje je igrao krilo, i nakon povrede koljena tokom nekoliko mjeseci igre u Boru, dobio je veoma primamljivu ponudu da igra u prvoligaškom timu Al Naser u libijskom Bengaziju. Nije ni slutio da će mu nakon svake utakmice život visiti o koncu, biti oduzet pasoš i da neće moći da izlazi iz stana osim ako ide na trening ili utakmicu.
"Najpre sam mislio da idem za Tunis. Onda sam dobio ponudu preko interneta da igram za najjači klub u Libiji. Plata je bila duplo veća: skoro 3.000 evra mesečno. Prihvatio sam jer su mi rekli da je tamo rat završen i da se situacija smirila", počeo je priču Mitrović.
Već kad je sletio na aerodrom sačekala ga je potpuno drugačija slika.
"Tamo ima paravojnih formacija, naoružanih, koje te dočekuju i sprovode gde god je potrebno jer muslimanske snage, kako su mi rekli, ubijaju strance. Tako su me sproveli i do stana i oduzeli pasoš. Za sedam meseci od kada sam otišao, a to je bilo u septembru 2013, primio sam svega polovinu honorara", prisjeća se Mitrović i nastavlja:
"Na prvom treningu trener, koji je bio Amerikanac, rekao mi je da ne smemo da izgubimo jer se za poraz ovde ubija. Onda sam u publici video navijače koji su držali kalašnjikove. Rekli su mi da se opustim i da je to tu normalno. Jedino što treba jeste da pobedimo i neće biti problema. Srećom, pobeđivali smo svaku utakmicu. Pitam se šta bi bilo da se desilo drugačije".
U publici sam video navijače koji su držali kalašnjikove. Rekli su mi da je to normalno i da samo treba da pobedimo, rekao Mitrović
Mitrović dodaje da je njegov trener pobjegao sa još jednim igračem mjesec dana prije njega i to kada je BBC objavio priču da je košarkaš istoimenog kluba, rodom Amerikanac, ubijen jer je izgubio utakmicu.
"Sigurno bih umro od gladi da mi komšije iz zgrade, Sirijci koji su držali prodavnicu u komšiluku nisu dotirali namirnice. Oni su mi pomogli i da pobegnem", objašnjava ovaj rukometaš i navodi:
"Sreća pa mi je trener ostavio pasoš koji je bio kod njega. Ali, ipak, pratili su me na svakom koraku. Novog trenera sam molio da mi kupi avionsku kartu kako bih se vratio u Srbiju, pod izgovorom da sam se uželeo porodice, ali je on uvek nalazio neki izgovor. Na kraju sam kartu kupio preko prijatelja iz Beograda koji mi je platio let do Istanbula. Tada sam bio najsrećniji. Najzad sam sleteo u normalnu zemlju".
Sada je Nikola sa svojom porodicom u rodnom gradu i očekuje angažman u jednom od domaćih klubova. Kaže da je želio da podijeli iskustvo s ostalim mladim ljudima u nadi da će shvatiti da pošto-poto ne treba odlaziti u inostranstvo "trbuhom za kruhom".