DOBOJ - Viktor Tomas, legenda Barselone, kapiten i na terenu i van njega, ostavio je dubok trag u istoriji rukometa.
Simbol brzine, liderstva i borbenosti, čitav profesionalni put vezao je za klub svog srca, postavši zaštitno lice jedne od najdominantnijih generacija u evropskom rukometu.
Ovih dana boravi u Doboju, gdje kao ambasador tradicionalnog TV Turnira šampiona ponovo osjeća atmosferu velikih takmičenja.
U razgovoru za Nezavisne novine, Tomas otkriva koji mu je trofej najdraži, šta mu je značila kapitenska traka Barselone te kako izgleda njegov život nakon karijere i zbog čega želi da ga pamte.
Legenda Barselone
NN: Tokom svoje blistave karijere u dresu Barselone podigli ste svaki mogući trofej, ispisali stranice istorije i ostavili neizbrisiv trag u jednom od najvećih klubova na svijetu. Kada se osvrnete na sve te uspjehe, postoji li jedan trofej koji za vas ima posebno mjesto u srcu, koji nosi priču i emociju zbog koje se izdvaja iznad svih ostalih?
TOMAS: Za mene, kao profesionalnog sportistu, svi trofeji su bitni. Kada se bavite sportom na nekom visokom nivou onda volite da pobjeđujete. Međutim, ako bih morao da izdvojim jednu, onda bi to sigurno bila Liga šampiona iz 2015. godine, jer sam bio kapiten Barselone. Ja sam rođen i odgojen u Barseloni i to je svakako najveća čast za mene bila da kao kapiten svog kluba osvojim jedan takav trofej.
NN: Šta za vas lično znači činjenica da ste imali čast nositi kapitensku traku Barselone?
TOMAS: Ništa se nije promijenilo od momenta kada sam postao kapiten. Ali kada sam dobio tu traku oko svoje ruke, osjetio sam da se moj status promijenio, posebno kada pričamo o medijima, novim igračima koji su dolazili u klub. Za mene, ona je značila samo više odgovornosti i u tom trenutku bila je najveća obaveza u mom životu da predvodim te momke. Sada, situacija je drugačija, sada su ipak moja djeca moj glavni fokus.
NN: Kada se spomene ime Viktora Tomasa ono je, u rukometnim krugovima, simbol liderstva, upornosti, brzine. Međutim, postoji li nešto ''iza zavjese'' po čemu bi htjeli da Vas se pamti, nešto što nije upadalo u oči svima nama dok ste igrali?
TOMAS: Kao igrač sam uvijek bio svjestan ono što mogu odnosno onoga što ne mogu. Nikada nisam pokušavao da budem neko drugi. Mislim da je upravo to nekada i najteže – da radiš ono što možeš, što si u stanju i da to radiš na najbolji mogući način. Što se mene tiče ja bih volio da ostanem upamćen po fer-pleju, kao dobar radnik i onda ta konstantnost koju sam imao koja mi je omogućavala da se stalno nadmećem sa onim najvećim i to na najvišem nivou.
Život u penziji
NN: Završili ste karijeru, okačili ste ''patike o klin''. Kako ste se privikli na život poslije rukometa, da li je sada lakše ili teže?
TOMAS: Život je sada drugačiji. Moram priznati da jako uživam. Radim kao agent igračima, takođe i na TV-u kao stručni konsultant kada su u pitanju utakmice Barselone, a tu je svakako i saradnja sa EHF-om. Međutim, smatram da je ipak najljepši život onaj koji možete imati kao profesionalni sportista. Ja sam ostao u rukometu, u jednoj drugoj ulozi, ali sada sam daleko svjesniji toga koliko sam bio u povlaštenom položaju što sam imao tu mogućnost da se bavim profesionalno ovim sportom.
NN: Da li, kada pričamo sa ove tačke gledišta, žalite za bilo čim? Da li biste nešto uradili drugačije ili nešto možda ni ne biste uradili?
TOMAS: Smatram da sam za vrijeme profesionalnog bavljena sportom uvijek radio ono što sam htio i kako sam osjećao u tom momentu i jako sam sretan zbog toga. Pravio sam i dobre i loše izbore i postupke, ali sam iz svega toga nešto naučio tako sam jako sretan sa svojom karijerom.
Doboj kao rukometni epicentar
NN: Ovih dana boravite u Doboju, gradu koji je svake godine u ovom periodu epicentar rukometnih, ali i sportskih zbivanja. Tradicionalni TV Turnir šampiona ponovo je okupio neka od najvećih imena i klubova svjetskog rukometa. Kako Vam sve to izgleda iz perspektive ovogodišnjeg ambasadora turnira?
TOMAS: Ovaj turnir je istorijski. Neki od najvećih timova na svijetu već tradicionalno igraju u Doboju. Naravno, moram reći, da mi je posebno drago i zbog mog druga Danijela Šarića što nastavlja da jača značaj ovom turniru.
