Sportovi na vodi

Ilda Bučan Kukuruzović: Sve što se lako dobije brzo se zaboravi

Ilda Bučan Kukuruzović: Sve što se lako dobije brzo se zaboravi
Foto: PK SPID | Ilda Bučan Kukuruzović: Sve što se lako dobije brzo se zaboravi

Sve što lako dobijemo brzo se zaboravi, a kao trenerica vrlo dobro znam da su se mnogi odrekli dijela djetinjstva da bi postigli i bili tu gdje su danas, kaže Ilda Bučan Kukuruzović.

Magistarka sporta i nekadašnja atletičarka u svom dosadašnjem desetogodišnjem trenerskom radu većinu je provela u Plivačkom kluba SPID iz Sarajeva i uz Alenu Ćemalović iz mostarske Orke i nekoliko koleginica iz ostalih klubova jedna je od najcjenjenijih trenerica u ovom sportu u Bosni i Hercegovini. Razgovor o preprekama, motivaciji, putu do uspjeha, paraplivačima, tipičnim plivačima i svemu onom što sport sa sobom nosi počela je s porukom "Izaberi posao koji voliš i nećeš raditi nikada".

"Trenerski posao u plivanju je došao kada sam na poziv svog profesora počela raditi kod njega u klubu, gdje sam provela dvije godine. Sve ostalo je nekako istorija, koja me odvela u Plivački klub SPID, gdje sam dobila priliku osjetiti neku sasvim novu dimenziju, ispunjenost i zadovoljstvo radom s osobama sa invaliditetom. Kod njih se do rezultata dođe teže, ali su evidentni i značajniji. Zbog njih, ne samo onih s invaliditetom, nego i onih tipičnih, kada vidim njihov trud i zalaganje, ja svaki dan jedva čekam i zadovoljna dolazim na posao", kaže Ilda Bučan Kukuruzović.

NN: Šta Vas posebno motiviše u trenerskom radu?

BUČAN KUKURUZOVIĆ: Najveći rezultat je zdravstveni status te djece. Kada odu kod ljekara nakon jednog perioda plivanja i kažu im da se njihove sposobnosti popravljaju. Postoji i sportski rezultat. Imamo Ismaila Zulfića, Ismaila Bralova..., koji konkurišu za Paraolimpijske igre u Parizu. Imamo i one iz tipičnog razvoja u koje vjerujemo i čiji nas napredak raduje i gura da napravimo i nešto mnogo veće.

NN: Koliko Vam je u poslu pomoglo to što ste i sami bili sportista?

BUČAN KUKURUZOVIĆ: Osjetila sam kako je biti takmičar i sada kako je biti trener. Mene je u mojoj karijeri sportiste pratio epitet da sam trenerova mezimica, jer sam bila u grupi onih u koje se vjerovalo i od kojih se uvijek tražilo više. Tada mi je to izgledalo da zapravo nisam privilegovana, nego naprotiv, da se samo od mene traži nemoguće. Danas shvatam da zapravo postoje djeca, djevojke, dječaci, mladići, mladi sportisti koji su, hajmo to tako reći, "na treninzima žrtve svoga talenta". Od njih se uvijek traži više, a trener mora znati naći način da to amortizuje kako ne bi odustali, nego krenuli naprijed još jače i bolje.

NN: Koliko je teško prepoznati talenat?

BUČAN KUKURUZOVIĆ: U moru prosjeka talenat nije teško prepoznati. Ozbiljniji je problem kada prepoznamo talenat, ali roditelji nisu motivisani, zato što jednostavno ne vide budućnost svog djeteta u sportu, jer, objektivno, sport u BiH je na margini. Pritom sport zahtijeva puno truda, rada, finansija, a ne postoji nikakva garancija krajnjeg uspjeha.

NN: Sanjate li jednoga dana da se u Vašem bazenu, klubu, grupi, pojavi neko kao što je Lana Pudar?

BUČAN KUKURUZOVIĆ: Njen uspjeh je motivacija, mislim svakom ko se bavi trenerskim poslom, kao i takmičarima. Da ne vjerujem u to, ne bih radila ovaj posao. Pogotovo za osobe sa invaliditetom, za koje vjerujem da će biti već u Parizu. Već imam djecu koja su prošla put od prvobitnog plakanja na treninzima, jer su bili jako mali kada su došli, a danas osvajaju medalje na skoro svakom takmičenju. Ponosna sam što sam dio njihovog puta, jer znam šta su sve uradili do medalje. Sve što lako dobijemo brzo se zaboravi, a oni su se odrekli i dijela djetinjstva da bi postigli i bili tu gdje su danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije