Goran Ivanišević oduvijek je bio jedinstveni teniser koji je garantovao "show". Legenda hrvatskog tenisa ništa manje nije zanimljiva ni van terena, a ovog puta je za Sportklub razgovarao o svojoj karijeri, rivalstvu Rodžera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, tenisu...
Intervju je krenuo od Dejvis kupa 1989. godine u Splitu, gdje je Ivanišević igrao na Gripama protiv Španije u četvrtfinalu uz pobjedu 4:1, nakon čega je u polufinalu od tadašnje Jugoslavije bila bolja Švedska (4:1).
"Taj Dejvis kup mi zaboravljaju, a meni je to bio prvi veliki Dejvis kup. Sjećam se kao tinejdžer, igrali smo na tapetu. To je bila podloga koja se koristila samo u Dejvis kupu, što na turnirima nitko normalan ne bi koristio. No, mi smo zbog Španjolaca odabrali to i ispalo je jako dobro. To su počeci moje karijere koje pamtim i to su posebne memorije u glavi", započeo je Goran.
Tri godine kasnije uslijedilo je prvo finale Vimbldona, pa 1994., pa 1998. Sva tri je Splićanin izgubio.
"Bio sam te 1992. favorit u finalu nakon pobjeda nad Lendlom, Edbergom, Samprasom... Nitko nije ni sumnjao da mogu izgubiti od Agassija, ali, eto, ja sam to uspio. On je bio bolji, svaka mu čast. Nakon toga 1994., to finale sam odigrao jako brzo. U prva dva seta sam imao neke šanse, a poslije me Sampras pregazio. I onda 1998., to finale me ubilo. To se vidjelo i sljedećih par godina jer je moja karijera krenula prema dolje. U tom finalu protiv Samprasa bio sam bolji tenisač, igrao sam bolje, ali što ti to vrijedi u sportu kad je on podignuo trofej. Nedavno sam gledao to finale i sam se sebi ne mogu načuditi kako sam uspio izgubiti", u dahu govori Ivanišević.
Poslije tri izgubljena finala stigao je do trenutka odluke hoće li nastaviti igrati tenis ili ne.
"Ja sam krenuo nizbrdo. Igrao sam 2001. kvalifikacije Australian Opena, a 15 minuta sam tražio teren. Mislio sam si: ne samo da igraš kvalifikacije nego ne možeš ni teren pronaći. Već tada sam ja izgubio taj meč, a poslije je sve završilo jako brzo. Po povratku sam u avionu rekao sebi - ili ćeš se ostaviti tenisa ili ćeš igrati tenis. I onda se nakon šest mjeseci dogodilo to što se dogodilo i osvajanje Vimbldona", prisjeća se.
A onda "wild card" i osvajanje Vimbldona protiv Raftera u nestvarnoj, fudbalskoj atmosferi.
"To je bilo 15 nestvarnih dana. Sjećam se, subota je bila, kaže meni Zik da igram fenomenalno. Nije mi mogao vratiti servis, a kako smo prijatelji i uvijek smo se podržavali, on mi kaže da osjeća nešto, a osjećao sam i ja jedan zvuk koji zuji kod servisa, koji sam izgubio u par posljednjih godina. Tad sam ga osjetio prvi put u posljednje 2-3 godine. Nisam ništa želio govoriti da me ne proglase luđakom, ali zvuk je tu i hajdemo vidjeti kolo po kolo, a sve sam se bolje osjećao. I tako sam dogurao do polufinala koje je trajalo tri dana. I onda finale, na jednoj strani Rafter, na drugoj ja i nogometna publika. Bio je baš gušt igrati."
Prisjetio se i atmosfere tog dana na Vimbldonu, u četvrtom finalu.
"Bio je to četvrti put, ali i posljednji put. Prvo ti se stegnu noge kad ulaziš na teren. Radi adrenalin, tu je i zagrijavanje, a onda je nestala nervoza. No, onaj posljednji gem - tu nisam pojma imao što radim. Gledao sam to više puta i točno se vidi da ne znam gdje je teren ni gdje sam ja. Odjednom sam se našao na podu, trofej... Taj osjećaj, to je netko vukao konce od gore jer nema objašnjenja da tjedan dana prije Vimbldona igram jako loše, a onda odjednom počnem igrati dobro. To je neriješen misterij.
Ivanišević je na posljednjem Vimbledonu prvu sedmicu proveo pripremajući Novaka Đokovića koji je u epskom finalu pobijedio Federera i nastavio dominaciju u svjetskom tenisu.
"Tamo sam došao na upoznavanje, iako sam s Novakom bio i prije super. Taj prvi i najvažniji tjedan ostao mi je u lijepom sjećanju i najvažnije je da je on osvojio. To me vratilo u 2016. i meč Čilić - Federer, tri meč-lopte. Gledam Ljubu (Ljubičića) i on mene. Kad je Čilić izgubio to, sve se nekako vratilo i znao sam kako mu je. Grand slam koji u glavi najviše računam je onaj s Čilićem na US Openu. Taj će mi uvijek biti prvi i poseban jer sam cijelo vrijeme bio tu.
Uporedio je tenis danas i onaj u devedesetim godinama.
"Promijenilo se puno toga. Prije svega, pristup. Danas igrači s 35, 37, 38 godina igraju najbolji tenis. Možda bih i ja gurao još 3-4 godine da sam imao takav pristup. Tereni su usporili, podloge se izjednačile. Tehnički, tenis nije napredovao. Svi manje-više isto igraju. Mladi osciliraju previše i ne mogu se približiti vodećima i oni će uvijek biti bolji. Također, ja sam u svoje vrijeme u ogledalu razgovarao sam sa sobom, a danas po 20-ak ljudi čini jedan tim, imaš s kim pričati, raditi i drugačije je. I mlađi igrači dosta zarade kad se probiju i mogu dovesti dobrog trenera. Izgube u prvom kolu grand slama i dobiju 30-40 tisuća dolara. No, tko je dobar, on će se i probiti. Sve napreduje, pa tako i tenis."
Mnogi se pitaju ko će biti najveći teniser u istoriji između Federera, Nadala i Đokovića, a evo što misli Ivanišević.
"Uvijek će se gledati onaj koji je najviše osvojio. Da su svi isti, opet moraš odabrati čovjeka koji ti je najdraži. Nekome je drag Federer, nekome Nadal, a nekome Đoković. Teško je izdvojiti jer su to tri genijalca. Oni tjeraju jedan drugoga da igraju bolje i onda su to neki nestvarni poeni. Onda se čovjek zapita što treba napraviti neki drugi tenisač da njih pobijedi. S druge strane, ne mogu reći za Federera, ali Nadal i Đoković će ići preko 20 grand slamova. A gdje će se koji zaustaviti, to sam Bog zna.
I za kraj je upitan nedostaje li mu servis-volej igra?
"Pa, i da i ne. Teško je s volejima, iako bih volio da koji put više završe na mreži i završe poen jer to mogu. Ima par igrača koji igraju to, ali su se vremena promijenila. Najvažnije je da gledamo super tenis i vjerujem da će biti super tenis i u budućnosti", zaključio je.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.