Vrhunski tenis, osvajanje titula na ATP i WTA turnirima donosi milione, bogatstvo o kojem mnogi mogu samo da sanjaju i to je ono na šta ljudi najčešće pomisle kada čuju ime Novaka Đokovića, Rafaela Nadala, Marije Šarapove, Serene Vilijams...
Međutim, put do trona je veoma težak. Nole je rekao da je bilo potrebno 20 godina mukotrpnog rada da bi osvojio titulu na Vimbldonu i postao broj 1 u svijetu. Njegov otac je čak i od "zelenaša" uzimamo novac kako bi finansirao karijeru sada prvog tenisera svijeta.
"Nije lako biti prvi na svijetu ili među 100 najboljih. Dug je put do toga", rekao je Bojan Vujić, teniski trener i bivši selektor reprezentacije BiH.
Sve počinje od talenta i želje za igrom.
"Tenis je najbolje početi trenirati u dobi između pet i sedam godina. Ono što je najvažnije jeste da u tom periodu djeca nauče tehniku i da budu posvećeni tenisu 100 odsto. To znači da kada su na treningu razmišljaju samo o tenisu. Pored dobrog trenera potreban je i neko ko će ga voditi kroz život. Da mu da dobre savjete šta traba da radi mimo teniskog treninga. Nenad Zimonjić je tačno znao da je u 22 časa u krevetu, znao je šta jede, kada i koliko jede. Svaki dan mu je bio isplaniran", kaže Vujić.
Ako roditelji ne stanu iza djeteta nema ništa od karijere
Djeca obično počnu da treniraju u grupama, a od 10. ili 11. godine bilo bi dobro da imaju svog trenera. Međutim, to nije lako, posebno zato što u BiH sat treninga košta između 15 i 40 konvertibilnih maraka. Od 13. do 17. godine trebalo bi da bude rađeno tri do pet sati dnevno pet dana sedmično, a u kasnijoj dobi oko sedam sati dnevno uključujući kondicioni trening. I pored želje za treningom i požrtvovanosti, ove cifre su mnogima kočnica.
"Za treninge, ishranu i putovanja na turnire dok se ne počnu igrati ATP ili WTA turniri potrebno je oko pola miliona maraka. Godišnji program za šesnaestogodišnjaka koji treba da počne na igra ATP turnire je između 50.000 i 100.000 KM. Svjetski plan je 100.000 KM. Oni bi trebalo da imaju između 20 i 30 turnira godišnje, a ono što je skupo za svakog profesionalca su avionske karte. Smještaj i hrana se mogu naći jeftinije, a oni su plaćeni samo za one koji igraju glavni turnir na ATP i WTA turnirima", istakao je Vujić.
Da su troškovi ogromni potvrđuje i Jusuf Tinjić, otac najbolje rangirane bh. teniserke Jasmine. Dvadesetogodišnja Tinjićeva je trenutno 257. na svijetu.
"Potrebno je puno truda i ulaganja. Uspjeh zavisi i od roditelja. Ako roditelji ne stanu iza djeteta nema ništa od karijere. U njenu karijeru od pete godine do sada uloženo je pola miliona KM, možda i više. Zimi je za trenera i balon potrebno 200 KM dnevno, a ljeti 100 KM. Tu su masaže, španovanje reketa...", rekao je Tinjić i dodao da je imao i sreće:
"Radio sam i na pijaci kako bih finansirao svoje dijete. Da sam bio zaposlen u firmi, to vjerovatno ne bih mogao. Kada je Jasmina imala devet godina imali smo mogućnost da ode u SAD, ali znanje jezika nas je poremetilo. Otišli smo u Hrvatsku i tamo su nam ljudi pomogli. Tu su bili Slaven Bilić, kojem smo veliki dužnici, i Goran Ivanišević. Imali smo podršku jednog čovjeka iz Njemačke, Saše Papca, Meše Baždarevića... Novak Đoković joj je na jednom turniru pomagao da se zagrije, Ana Ivanović nam je pomagala oko smještaja u SAD, jer nismo znali jezik, i to se ne zaboravlja, ali podrške države nema. Svi su gluvi. Nemaju sluha za njene uspjehe, a ona na najbolji način prezentuje svoju državu. Svi znamo da su sportisti najveći ambasadori bilo koje države. Najbolji primjer svima nama je Novak Đoković i 100.000 ljudi na dočeku najboljeg na svijetu".
Sve je skupo, počev od puta, terena, hotela, trenera...
Od 17 godine potrebno do sedam sati rada dnevno
"Nema stalnog trenera, ali nadam se da ćemo iznaći finansijske mogućnosti i taj problem riješiti. Teško je naći kvalitetnog trenera. Ne može to biti bilo ko, već neko ko je trenirao igračice iz top 100. Postoji mogućnost da potpiše ugovor sa menadžerom i kada se to desi to će joj puno značiti", dodao je Tinjić, koji je Jasmini kondicioni trener.
On je naveo primjer Bojane Jovanovski, koja je bila na listi ispod Tinjićeve.
"U Srbiji su joj dali veliki novac, mogla je da ide na turnire i uspjeh je bio neminovan. I Jasmina sada pokušava da igra što više WTA turnira, svaki prolazak u glavni turnir puno joj donosi. Vjerujem da će uskoro ući među 200 najboljih, a onda bi već mogla da živi od tenisa", smatra Jasminin otac.
Upravo je novac jedan od razloga zašto se Vujić uvijek zalaže za odlazak u inostranstvo na turnire i kampove.
"Koliko god je potrebno odricanja, u tenisu je potrebno imati i sreće. Ako teniser igra u inostranstvu može se desiti da neko vidi da taj igrač vrijedi, da neko želi da uloži u njegovu karijeru, da dobije besplatne treninge, opremu... Marija Šarapova je sa 10 godina došla u Akademiju 'Rik Mejsi', gdje sam radio sa njom. Tu su je vidjeli ljudi iz IMG kompanije, najjače kompanije, koja prati i Federera i Nadala, i oni su od nje napravili čudo", rekao je on i dodao:
"Teško je uspjeti ako neko ostane, na primjer, u Banjaluci. Teško je naći sponzora, doći do opreme... Zato sam ja ove godine vodio djecu u Njemačku i ići ćemo u januaru u Akademiju "Kris Evert" u SAD. Možda će ih neko primijetiti, a i ako se to ne desi imaće veliko iskustvo i naučiće mnogo toga. Ja sam u SAD došao kao 660. teniser svijeta, a kada sam dobio američkog sponzora koji mi je obezbijedio privatni trening, za godinu i po dana sam došao na 274. mjesto. Naravno, radio sam po sedam sati svaki dan."
Godišnji program za šesnaestogodišnjaka koji treba da počne na igra ATP turnire je između 50.000 i 100.000 KM, rekao Vujić
Vujić je naglasio da je važno da igrač ima dobrog menadžera:
"U tom slučaju igrač može da se posveti tenisu, ne mora da misli gdje će da spava, gdje će da se hrani, kako će da plati put da bi došao na neki turnir. To su stvari o kojima menadžer vodi računa. Da bi uspio moraš da brineš samo o teniskoj loptici. Ostalo rade menadžeri, treneri, roditelji. Roditelji imaju važnu ulogu. Pravi primjer je porodica Novaka Đokovića koja je uvijek uz njega. Ima situacija gdje roditelji psuju djecu, tuku i djeca poslije nekog vremena zamrze tenis, ali ima i fenomenalnih roditelja."
"Menadžerske agencije sa teniserom, kojem obezbijede sve uslove, sklapaju ugovore, a procenat od zarade na turnirima ili sponzorskih ugovora, zavisno od dogovora, kreće se do 30 odsto", kaže Vujić.
"Kod nas ima puno roditelja koji su prodavali kuće, stanove i automobile kako bi uložili u djecu i nije im se isplatilo. Sada nemaju ništa. Neka djeca nisu uspjela, neka su prestala da treniraju kada su vidjela da željeni rezultati ne dolaze. Ima situacija kada roditelji tjeraju dijete da trenira, od toga nema ništa, a ima i 'bolesnih roditelja' koji pokušavaju od djece da naprave robota. Nije lako biti prvi na svijetu ili među 100 najboljih", istakao je Vujić.
1.400
dolara košta sedam dana u Akademiji "Kris Evert" u Sjedinjenim Američkim Državama
600
evra košta sedmodnevni boravak u Ljetnom kampu u Akademiji Nikole Pilića
Top 100 donosi zaradu
Samo konstantan uspjeh donosi zaradu i bogatstvo.
"Možeš da živiš od tenisa, bez pomoći sponzora, ako budeš tri ili četiri godine zaredom među 100 najboljih. Veliki su troškovi, posebno ako imaš trenera, fizioterapeuta, doktora, jer sve njih treba platiti... Nije to tako jeftino, kao što neki misle. Jedna karta za Australiju je 3.000 KM. Za igrače iz top 200 ima sponzora, ali sve manje", rekao je Vujić.
Jugić-Salkićeva smatra da je ta granica i niža i da je potrebno biti oko 60. mjesta da možete da živite od tenisa.
Radetić: Talenat postoji, ali...
Nebojša Radetić, selektor ženske reprezentacije BiH do 14 godina, smatra da u BiH ima talentovane djece, ali da to nije dovoljno za uspjeh.
"Bavljenje tenisom zahtijeva puno novca, dok je posvećenost na drugom mjestu. Kod nas djeca nisu navikla na veliki rad. Ko ima novca ne želi da se odriče ničega, a kod nekih je bio problem nedostatak novca. Imali smo igrače sa ogromnim potencijalom, poput Igora Račića i Uglješe Ostojića, koji nisu uspjeli da naprave zapaženiju karijeru. Teško je uspjeti."
Profesionalizam
Vujić ističe da i dijete mora da bude profesionalac:
"Dijete se prema tenisu mora odnositi kao prema poslu. Nema izlazaka, konzumiranja alkohola, gaziranih pića... Bitno je da nema povreda. Ali na to igrači ne mogu da utiču, ali mogu da smanje mogućnost od povreda".
Sada je djeci lakše
Najuspješnija bh. teniserka Mervana Jugić-Salkić kaže da je put do uspjeha veoma težak. Početak karijere za nju je bio najteži.
"Bila sam prva koja je iz BiH išla u inostranstvo na turnire. Nisam imala pojma kako se prijaviti, odjaviti za turnir, o putovanjima, a nije imao ko da me uputi. Bilo je teško, jer sam sama putovala. Sada je drugačije, sve se zna, a i Teniski savez BiH pomaže igračima", rekla je Jugić-Salkićeva.
Kaže da je tenis pojedinačni sport, ali da zahtijeva tim.
"Dolazila sam sama na turnire i razmišljala da li imam novca za naredni, a druge igračice su bile sa trenerom, kondicionim trenerom, fizioterapeutom i roditeljima. Jako se teško skoncentrisati na tenis 100 odsto ako moraš da brineš o vizama i da li ćeš imati novca da odeš na turnir, najčešće najbliži zbog troškova. Dešavalo se da i kada dođem na turnir da mi nije do tenisa. Da nisam morala o svemu da brinem sigurna sam da bih bila bolje plasirana od 59. mjesta u dublu i 99. u singlu", rekla je bh. teniserka i dodala da je jednom imala menadžera, ali da joj je više odmogao nego pomogao.
Otežavajuća okolnost je bila što je iz BiH.
"To su bile poslijeratne godine i kada kažeš da si iz BiH ljudima se kosa dizala na glavi. Sada djeca imaju mnogo veće šanse, dosta je ljudi u tenisu, a i stranci vjeruju u naše područje. Uspjesi srpskih tenisera su podigli naš region u svijetu", smatra Jugić-Salkićeva.