Nikolina Dragoljević skijanje je zavoljela na Jahorini, a danas se našla na stazi na kojoj se okupljaju najbolje skijašice svijeta. Debi u Svjetskom kupu u finskom Leviju bio je posebno iskustvo za mladu takmičarku iz Pala, koja je napravila veliki korak u svojoj karijeri i pokazala da se i iz BiH može stići do najveće scene.
Iako prvu trku nije završila, Dragoljević iz Finske nosi pozitivne utiske, veliko iskustvo i dodatnu motivaciju za ono što slijedi. U razgovoru za „Nezavisne novine“ govorila je o prvim utiscima nakon debija, počecima na Jahorini, podršci porodice i Elvedine Muzaferije, ali i izazovima koje donosi bavljenje skijanjem u zemlji sa skromnim uslovima za ovaj sport.
NN: Pale i Jahorina imaju posebno mjesto u istoriji bh. skijanja, a Vi ste sada dobili priliku da toj priči dodate i svoje ime. Koliko Vam znači što ste upravo iz te sredine stigli do Svjetskog kupa?
DRAGOLJEVIĆ: Moji skijaški počeci su bili na Jahorini. Uvijek mi je drago to spomenuti i pohvaliti se time. Kada upoznajem nekog novoga na stazi uvijek pitam da li su skijali na Jahorini. Velika je stvar nastupiti na Svjetskom kupu, a biti iz Bosne, jer nismo velika skijaška zemlja. Vidim da i drugi ljudi shvataju koliki je to uspjeh samo startati. Dobijam veliku podršku ne samo od ljudi koje znam, nego i ljudi širom Balkana i veoma sam zahvalna na tome.
NN: Debitantski nastup u Svjetskom kupu u Leviju bio je velika prekretnica, ali i potpuno novo iskustvo. Kada se utisci slegnu, šta Vam je taj nastup pokazao, koliko je veliki jaz između dosadašnjih takmičenja i samog vrha svjetskog skijanja i na čemu ćete morati najviše da radite da biste napravili naredni korak?
DRAGOLJEVIĆ: Iskreno mislim da mi se utisci još uvijek nisu u potpunosti slegli i da mi ovo i dalje djeluje kao san. Zadovoljna sam samim startom i mislim da sam krenula jako dobro, nažalost nisam uspjela da završim stazu. Nismo imali trening na toj stazi prije trke, tako da je to bio prvu put da skijam na toj stazi. Mislim da je neiskustvo dovelo do toga da ne završim trku. Ali bez obzira na to ja sam zadovoljna. Bila sam dobro fokusirana i nisam osjećala tremu što je veoma teško obzirom na to na kom sam se nivou takmičila. I na tome mogu zahvaliti mom mentalnom treneru Bosrisu Stanjoviću. Iako sam startala Svjetsko prvenstvo 3 puta, ovo je bilo potpuno drugačije i posebno iskustvo. Osjećala sam se kao da pripadam tu. Nekada sam sve te skijašice gledala preko malih ekrana i doživaljavala ih kao uzore, sada ih doživljavam kao konkurenciju. I mislim da je ovom rečenicom sve jasno, koliko sam zapravo postigla u svojoj karijeri. Plan za dalje mi je definitivno da pokušam završiti sljedeću trku, obzirom da ovaj put nažalost nisam. Svakako da mi je potrebno još mnogo treninga na teškim i ledenim stazama, koje nisam imala priliku puno puta u životu voziti.
NN: U Vašoj karijeri posebno mjesto ima otac Ognjen, koji je ujedno i Vaš trener. Takav odnos sigurno donosi mnogo prednosti, ali pretpostavljam da nije uvijek jednostavno razdvojiti porodičnu i profesionalnu ulogu. Kako funkcionišete u toj kombinaciji i koliko je važno imati nekoga ko Vas poznaje i izvan skijaške staze?
DRAGOLJEVIĆ: Moj otac Ognjen Dragoljević je na skijanju za mene sve: otac, trener, serviser, doktor, kuvar, psiholog… sve što je potrebno imati u jednom timu za mene to radi jedna osoba. On i ja smo podnijeli javiše žrtve da bismo došli do našeg cilja. Iskreno se nadam da ćemo u budućnosti nabaviti veću finansijsku podršku i proširiti tim. Samim tim sigurno će doći i bolji plasmani. Teško je razdvojiti odnos oca i ćerke sa odnosom trenera i takmičara, ali on je meni trener čitav život i kako vrijeme prolazi sve bolje funkcionišemo. Mnogo spominjem tatu, ali ne smijem izostaviti ni mamu, koja takodje pomogne uvijek kad može. Ona je ta koja nas čeka mjesecima da se vratimo sa skijanja, koja obavlja veliki dio mojih obaveza dok mene nema.
NN: U Svjetskom kupu predstavljate BiH u tehničkim disciplinama, dok je Elvedina Muzaferija već izgradila ime u brzim disciplinama. Da li njeno iskustvo i rezultati mogu pomoći i u praktičnom smislu, ali i u tome da obje zajedno podignete vidljivost bh. skijanja?
DRAGOLJEVIĆ: Elvedina i ja zajedno treniramo kondiciju kod Edhema Bajrića. I tu pomažemo jedna drugoj da napredujemo. Rezultat koji je ona postigla, 4. mjesto u Svjetskom kupu je nešto što je meni i dalje nerealno kako je uspjela. To mi je pomoglo da još više vjerujem u to da je moguće. Iako vozimo različite discipline, ja sam mnogo naučila od nje. Drago mi je što se vijest o meni i mom nastupu na Svjetskom kupu proširila, jer sada možemo zajedno promovisati skijaški svijet. Definitivno će se gledanost BiH skijašica povećati još više i jako se radujem zbog toga.
NN: Dolazite iz zemlje u kojoj skijanje nema uslove i infrastrukturu kakvu imaju velike evropske reprezentacije, a putovanja, treninzi i takmičenja zahtijevaju ozbiljnu organizaciju i podršku. Koliko je teško iz takvog sistema graditi karijeru na svjetskom nivou i šta bi, iz Vašeg iskustva, najviše trebalo promijeniti da bi BiH u budućnosti imala još skijašica i skijaša na ovoj sceni?
DRAGOLJEVIĆ: Skijanje je veoma skup sport. Najveću prepreku to pravi ka ostvarenju najvišeg cilja. Nemamo snijeg dostupan u BiH tokom čutave godine pa moramo putovati širom svijeta da bismo uspjeli odraditi adekvatne pripreme za sezonu. Ono što sam ja odradila kao pripreme za ovu sezonu mislim da je bolje nego ikada do sada i voljela bih da postepeno napreduju moje pripreme. Sigurno da što budem uspješnija u skijanju da ću morati imati i bolje pripreme koje iziskuju mnogo novca. Jer bolje destinacije za skijanje su skuplje kao i staze na njima. Nadam se pronalasku sponzora i vjerujem da će to biti obostrana korist. Mislim da je prije svega potrebno više ulagati u mlade sportiste, skijašku infrastrukturu i klubove. Potrebna nam je sistemska podrška, jer talenat sigurno postoji, ali bez adekvatnih uslova i finansija teško je napraviti kontinuitet. Voljela bih da u budućnosti moj primjer pokaže nekoj djevojčici ili dječaku iz BiH da je moguće doći do Svjetskog kupa, bez obzira na to odakle dolaze.