Vinska priča somelijea Aleksandra Draganića počela je 2009. godine u jednoj sarajevskoj vinoteci. Otac mu je otvorio vinoteku "Divina" kada mu je bilo 19 godina, no kao i svaka mlada osoba, tada nije imao interesovanja za bilo kakvu vrstu rada. Fakultet, provod, slobodno vrijeme, sve je bilo mnogo zanimljivije od rada. No, kao i za većinu stvari, novac je neophodan faktor. Za provode, školovanja i putovanja potreban je novac, tako da ga je jedino mogao zaraditi radeći kod oca, jer mu, kako kaže, sezonski poslovi nisu bili privlačni. Postepeno je počeo učiti o vinu, čitati i probavati sve što je bilo na raspolaganju. Danas, deset godina kasnije, ima pregršt iskustva, zavidnu karijeru i vinski put koji ga je odveo iz Bosne i Hercegovine čak do Singapura. O vinu, svom poslu, vinskoj kulturi i odricanjima Aleksandar Draganić govorio je za "Nezavisne novine".
NN: Živjeli ste u Bosni i Hercegovini, sada ste u Singapuru, kako je išla Vaša životna priča te zašto ste otišli iz BiH?
DRAGANIĆ: U Sarajevu sam radio u vinoteci, a kasnije u raznoraznim restoranima. Međutim, nakon osam godina sam dosegao plato. Htio sam vidjeti šta se dešava "preko bare" i tako sam došao u Singapur 2017. godine sa ciljem da razvijem svoje sposobnosti u jednoj od najprogresivnijih država u Aziji. Naravno, svaki put kada izađete iz zone komfora, morate se nositi za izazovima. U BiH sam se izgradio, a u Singapuru sam počeo od same nule, ali ni u jednom trenutku nisam dozvolio egu da se umiješa u ono što sam htio postići. Prvo sam radio za jedan francuski bistro, pa sam dobio ulogu glavnog somelijea u poznatom novozelandskom steakhouseu "Wakanui".
NN: Vino, posao ili stil života?
DRAGANIĆ: Već se desetak godina bavim ovim poslom, ali me uvijek nasmije pitanje: "Ti si somelije, znači da možeš piti čitav dan za džaba?" Mi smo bukvalno okruženi alkoholom 24/7 prodajemo ga, distributeri nas zovu na degustacije, prijatelji nas zovu na boce koje su kupili na godišnjem u Toskani, a i sami ga pijemo nedjeljom kad se odmaramo od svega. Lagao bih kad bih rekao da ne uživam u ovome što radim, ali tanka je granica između užitka i ovisnosti. Da, ovo je stil života, čak i hedonizam, ali svaki vid hedonizma mora biti praćen konstantnim poboljšanjem pojedinca da bi užitak mogao potrajati. U poboljšanje ubrajam zdravu ishranu, redovito vježbanje, čitanje i čišćenje "sistema" od negativnih misli. Neophodno je.
NN: Šta mislite o vinskoj kulturi u Bosni i Hercegovini što se tiče restorana, a i publike?
DRAGANIĆ: Da bi se pričalo o bilo kakvoj uređenosti tržišta i razvoju vinske kulture, treba postaviti pitanje koliko ugostitelji i distributeri zaista znaju o vinu. U BiH postoji tzv. domino efekt ako vlasnik objekta nije edukovan (što je njegova osnovna obaveza), onda će i gost piti šta god mu se nudi, bilo to isto vino pet godina zaredom. E, tako stagniramo. Mnogi bježe od znanja, ali samo je pitanje vremena kada će kompletna scena napraviti ogroman iskorak, kao što je to bio slučaj 2010. godine sa hercegovačkim vinima.
NN: Jedan somelije, da bi bio uspješan, koliko to iziskuje odricanja, edukovanja, predanosti?
DRAGANIĆ: Postoji onaj dobri, stari kliše da za uspjeh treba mnogo rada, truda i odricanja. U ovom poslu važe ista pravila. Treba čitati, proučavati, putovati, kušati, postavljati pitanja i razgovarati s ljudima koji proizvode vino. To je to. Bezbroj sati će biti posvećeno tome, nema lakšeg puta. Nikada nemojte pretpostavljati da nešto znate, uvijek pitajte i saznajte pa pitajte ponovo.
NN: Koju vinsku regiju biste preporučili za posjetu i zašto?
DRAGANIĆ: Regija koja me je najviše oduševila je Wachau, u Donjoj Austriji, poznata po izvanrednim rizlinzima i zelenim veltlincima. Posjetio sam je 2015. godine i nisam se htio vratiti kući. Kada prođete kroz tu dolinu Dunava, uđete u strme vinograde i dodirnete tlo, bude vam jasno zašto se ovdje prave neka od najboljih bijelih vina na svijetu. Vina sa takvom energijom, kompleksnošću i karakterom da vam pamet stane.
NN: Da li je posao somelijea cijenjen?
DRAGANIĆ: Na tržištima gdje ljudi tačno znaju šta je uloga somelijea da.
NN: Prema Vašem mišljenju, koje bi sve karakteristike trebalo da ima dobar somelije?
DRAGANIĆ: Broj jedan je poniznost. Dobar somelije je neko ko sluša i govori o vinu sa "vinske" perspektive, ne sa lične. Naravno, svi mi imamo stavove, ali ovdje se radi o gostima i njihovim željama. Prvenstveno se stavljamo u ulogu psihologa, pa tek onda razmišljamo o edukovanju osoblja i sastavljanju dobre vinske karte. Druga važna karakteristika je gostoljubivost. Morate biti gostoljubivi i prisutni, bez obzira na to da li sipate vodu, vino, pivo ili koktele ili poslužujete hranu. Cilj broj jedan je učiniti gosta zadovoljnim. I treće, dobar somelije treba da bude otvoren, uistinu da gleda vino kao cjelinu, bez predrasude. Ako živite u dogmi, propuštate sve čari ovog svijeta. Zato kušajte neprestano.
NN: Koja su Vam lično najdraža vina i zašto? Uz koja jela ih najviše volite piti?
DRAGANIĆ: Da budem iskren, ukus mi se promijenio tokom godina. Kada sam tek počeo, pio sam robusne, voćne bombe, ali sad posežem za malo laganijim vinima. Volim rizlinge, jer su toliko fleksibilni sa hranom (sarma za pobjedu!). Volim vina koja su čista, prirodna i precizna, u koja se čovjek udubi dok ih pije i razmišlja o tome kako su nastale civilizacije i zašto cijenimo umjetnost. Mislim da ljudi često zaboravljaju osnove da je vino dobijeno fermentacijom voća. Manipulacija uništava istinski karakter te žive tvari i dovodi do homogenosti i monotonije, što nikako nije dobro.
NN: Koje vino biste preporučili svima i zašto?
DRAGANIĆ: Ono koje vole piti. To je početak, pa se od toga kreće dalje. Idite do prve vinoteke ili bara gdje zaista postoji neko ko zna šta prodaje i voli svoj posao. Vidjećete koliko je lako proširiti vidike odatle. Ljudi često počnu sa Pinot Grigiom ili Sauvignon Blancom zbog jednostavnosti, pa kad se "sprijatelje" sa somelijeom, opuste se i počnu probavati različite regione, sorte i stilove. Ako već znate mnogo toga, nađite nekoga ko zna više. Uvijek ćete naići na nešto novo i interesantnije, vjerujte mi.
NN: Imate sertifikat WSET, koliko je teško dobiti taj sertifikat i kakve on sve prednosti nosi?
DRAGANIĆ: Da, trenutno sam na pragu da steknem WSET Diploma certifikat, posljednji nivo pred rigorozni Master of Wine. Rekao bih da su prva dva nivoa WSETa za ljude koji žele naučiti nešto više o vinu, dok treći "načinje" profesiju. Diploma je za one koji žele steći ozbiljan obim znanja za potencijalnu karijeru u ugostiteljstvu/distribuciji/vinarstvu ili za ljude van profesije koji su zaista opsjednuti ovim pićem. Nije nimalo lagan put. Naravno, što je značajniji certifikat, značajnija je uloga u određenoj firmi ili restoranu, pogotovo kada je riječ o najprestižnijoj vinskoj školi u svijetu. Znanje koje se tu stekne je neprocjenjivo i zaista mi je poslužilo u svim segmentima ovog posla.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
