Celer (apium graveolens) je dvogodišnja zeljasta biljka iz familije štitonoša (apiaceae). Raste samoniklo na vlažnim livadama, močvarnim mjestima i priobalnom području, pored bara i izvorišta, kao i na slanom tlu. Može se naći od Britanskih ostrva do Sredozemlja, a ima ga i u sjevernoj Africi i Aziji, sve do Indije.
Izgled i održavanje: Uzgaja se i u baštama. Raste do metra visine, s mesnatim i vretenastim korijenom, koji ponekad može biti i gomoljast. Stabljika mu je razgranata. Tamnozeleni i sjajni listovi, dužine tri do šest cm i dva do četiri cm širine, su veliki i perasto razdijeljeni, dok su listići klinastog oblika, gore urezani i nazubljeni. Kuglasti plod je rebrast i dva do tri mm u prečniku.
Biljka se uzgaja iz sjemena posađenog u rasadnicima ili otvorenim baštama, u zavisnosti od godišnjeg doba i nakon nekoliko prorjeđivanja, pri visini od 15-20 cm, spremna je za presađivanje. Traži humusnu zemlju s velikim kapacitetom za vodu. Za rasađivanje se sije početkom aprila u toplu gredicu.
Sjeme se ne pokriva zemljom, nego se samo daščicom utisne. Na otvoreno se presadi od sredine maja do sredine juna, kada je naraslo šest do sedam listova. Neposredno prije presađivanja sadnice se dobro zaliju. Radi boljeg primanja odreže se donja trećina korijena i vrhovi lišća. Saditi treba tačno na onu dubinu na kojoj je rasadnica rasla. U prošlosti, celer je uzgajan kao biljka za jesen i rano proljeće i zbog svojih antitoksičnih dejstava smatran je tonikom za čišćenje nakon zimskog zastoja.
Upotreba u ishrani: Kako obaren, tako i svjež celer koristi se u jelima i za pripremu supe, a sjeme se upotrebljava kao začin. Čak i nakon dugog potapanja u vodu biljka ostaje čvrsta dodajući supi teksturu. Na jugu Evrope celer se rijetko bari, i najčešće se upotrebljava svjež. Isjeckan, celer je jedan od tri začina koji se smatraju svetim trojstvom Louisiana Creole i Cajun cuisine kuhinje. Takođe jedno je od tri povrća koja čine francusku mirepoix kuhinju, kao baza za sosove i supe.
Sjeme celera se upotrebljava kao začin. Kombinovan sa solju se koristi kao alternativa običnoj soli u raznim receptima i koktelima. Koristi se da pojača aromu koktela "Bloody Mary", čikaškog hot-doga, i u "Old Bay Seasoning" mješavini. Kineski ili orijentalni celer ima tanje stabljike i jaču aromu. Rijetko se upotrebljava svjež, već se dodaje supama i jelima.
Upotreba u medicini: Čitava biljka je blago nadražujuća, hranljiva, i okrepljujuća, može se iscijediti, a sok se upotrebljava za zglobove i zapaljenja urinarnog trakta, kao što su reumatoidni artritis, cystitis, urethritis, malaksalost i smanjenje stresa. Sjeme, koje se prikuplja nakon što biljka procvjeta u drugoj godini, je baza za homeopatski ekstrakt koji se upotrebljava kao diuretik. Vjeruje se da ekstrakt pomaže kod čišćenja sistema od toksina, a naročito je dobar kod gihta, gdje se kristali mokraćne kiseline sakupljaju u zglobovima, i artritisa. Takođe se koristi kao blagi stimulans za varenje. Ekstrakt se može kombinovati sa bademom i suncokretovim uljem koje se zatim masažom utrlja u artritične zglobove. Korijen je efikasan diuretik koji se koristi za kamen u bubregu. Takođe, upotrebljava se kao lijek za otklanjanje probavnih smetnji. Korijen celera i lišće koriste se za liječenje blagih oblika anksioznosti i uznemirenosti, gubitka apetita, zamora, i kašlja. Iako većina ljudi uživa u jelima s celerom, manji broj može imati ozbiljnih alergijskih reakcija na njega. Za ljude alergične na celer, on može dovesti do fatalnog anafilaktičkog šoka. Alergen se ne uništava pri kuvanju. Korijen biljke sadrži više alergena od stabljike. Celer spada u malu grupu namirnica koje mogu izazvati jake alergijske reakcije, čak i ako se jede kao hrana koja je obrađena s mašinama koje su prethodno korišćene za obradu celera, što otežava izbjegavanje ovakve hrane. Za razliku od alergija na kikiriki koje preovlađuju u SAD, alergije na celer su najzastupljenije u Centralnoj Evropi.