Na tridesetak kilometara od centra Banjaluke nalazi se, po ocjeni Administrativne službe grada, najljepše dvorište. Na hiljadu kvadratnih metara je mala oaza mirnog dvorišta u kojem vrijeme provodi porodica Tramošljika.
Dvorištem dominira bazen nepravilnog oblika i fontane napravljene od crvenkastog kamena. Oko dvorišta je živica od omanjih borića, ali koja daje do znanja gdje su granice pravog malog raja.
Ostoja Tramošljika kaže da se oko dvorišta uglavnom brine žena, ali da i on zna pomoći i uglavnom su to poslovi oko košenja trave, šišanja živice i drugih težih poslova.
`Pošto radim i vodim posao u prodavnici nemam previše vremena da pomažem oko cvijeća. Kćerke su tu da pomognu mami`, kaže Ostoja.
Pošto je putovao svuda u dvorištu se nalaze i biljke i kamenje koje je donio s tih putovanja.
`Kamenje za fontanu našao sam na Kozari i malo-pomalo ga prenosio ovdje. Moja ideja je bila da nekako podignemo fontanu da bi voda padala jer nas opušta žubor, a prijatelj mi je pomogao da to sve sprovedem u djelo`, dodaje Ostoja.
Kako kaže, nije mu bilo teško i da komade kamena, koji su teški i po 60 kilograma, stavi u auto i donese u svoje dvorište.
`Za svaki kamen me vežu uspomene jer znam odakle sam ga donio i šta se tad dešavalo. Imam isti kamen od kojeg je građen manastir Gomionica, kamen iz rijeke Plive s mahovinom, kamen iz rječice kod manastira Liplje i mnoge druge`, kaže on i dodaje da kad god vidi lijep detalj poželi da ga prenesem u svoje dvorište.
`Ono nije napravljeno odjednom, nego se svaki put nešto ili doda ili se odstrani zato što se ne uklapa u ambijent.`
Ostoja voli da se poslije napornog dana odmori u dvorištu, okupa u bazenu, a voli i da zapali roštilj i popije koje piće s prijateljima. Kaže da se to ipak dosta rjeđe dešava nego što njegove kćerke dovode svoje društvo, kojima se ovaj ambijent sviđa.
`One su tu češće sa drušvom. Vole bazen, ali vole i mir jer je naša kuća malo zavučena i ne smeta nam niko`, dodaje, a kćerka Nela se slaže s njim i kaže: `Stanujem u gradu, ali ovdje volim doći jer mogu uživati u slobodi i miru. Kad mi god dosadi gradska gužva ja dođem ovdje.`
Iako je sve lijepo uređeno, Ostoja kaže da to ne zahtijeva mnogo.
`Da svi bar malo povedu računa o svojim dvorištima vjerovatno bi se ljepše i opuštenije živjelo. Ne traži to previše vremena, ali ja ne znam kako bih mogao sjediti ovdje, a da su oko mene šupe, drva i ostale krupne stvari. Za to, naravno, treba prostor, ali ako se sve organizuje ništa nije problem`, kaže Ostoja.
Za živicu, koju on održava urednom, kaže da ju je najlakše održavati ako je od graba i da uopšte nije skupa. Može se pronaći u svim šumarcima, a lako se sadi i lako održava.
I još se samo postavlja pitanje - zar u cijelom gradu nije bilo dvorišta za koje se neko potrudio kao Ostoja? Da li je to zbog nedostatka vremena ili je u pitanju lijenost koja je zavladala kod nas?
Nadamo se da će ubuduće doći vrijeme kada ćemo se takmičiti s komšijama čije je dvorište ljepše i ukusnije uređeno.
A do tada, neka nam porodica Tramošljika bude uzor kako se s malo novca i vremena, ali s puno truda i ljubavi može napraviti oaza mira.