Eto nam jeseni u punom zamahu. Sada je idealno vrijeme za sadnju svog biljnog materijala, a pogotovo stabala.
Stabla su dio biljnog carstva koja gotovo uvijek dominiraju nekim prostorom i tamo gdje imamo impozantan primjerak na travnjaku gotovo da nam ništa drugo ne treba za savršen utisak. Kako bismo bili ponosni vlasnici jednog ovakvog primjerka, moramo se naoružati strpljenjem jer svoju konačnu veličinu i ljepotu mnoge vrste dostižu tek nakon 15-20 pa i više godina. Upravo je to razlog što se često prilikom sadnje stabala prave kardinalne greške pa upravo onda kada nam biljka daje svoj maksimum moramo je ukloniti jer preraste sadno mjesto. Da bismo to izbjegli, moramo se od početka voditi nekim smjernicama.
Upoznajte karakteristike određene vrste
Prije sadnje moramo znati šta želimo. Prvo i najvažnije je znanje o tome kakve će dimenzije stablo imati u svojoj punoj zrelosti. Ako ta vrsta dosiže visinu od 15 metara i prečnik krošnje od osam do deset metara, sigurno je nećemo posaditi u vrt male površine. Još je važnije voditi računa o dovoljnoj udaljenosti sadnice od objekta, zida, staze i slično, jer će svojim granama u budućnosti oštećivati fasadu ili oluk, a korijenjem podizati stazu ili rušiti ogradni zid.
Neke vrste imaju glavnu žilu srčanicu koja ide u dubinu i rijetko se širi postrano. Stoga su takve vrste (kao npr. cedrovi) pogodne za sadnju uz staze i puteve jer ih neće oštećivati. Izuzetak su situacije kada sistem korijena naiđe na prepreku tj. kamenu ploču u dubini (što je čest slučaj u našem podneblju) pa počne rasti u širinu. Druge vrste poput pinije, ladonje, bagrema i slično vrlo često prave probleme u okućnicama ukoliko nisu posađene na primjerenoj udaljenosti.
Kada potkresivati grane
Znajte da ste dužni, ukoliko posjedujete stablo u vašoj okućnici, grane koje izlaze iz vašeg dvorišta redovno potkresivati na visinu koja neće ometati pješački i drumski saobraćaj, a ukoliko one prelaze u susjedni vrt, komšije ih mogu odrezati ukoliko vi to ne učinite.
Ako, pak, ne raspolažete velikom vrtnom površinom, a ne želite se odreći stabla u vrtu, možete se odlučiti za vrste manjeg habitusa. U tu svrhu za sadnju su pogodne ukrasne crvenolisne šljive, albicije, poincijane i sl. Takav će izbor biti pun pogodak za one s manjim vrtom. Te vrste krase neobična boja lista (Prunus cerassifera 'Pissardi'), zanimljivi cvjetovi (Poincijana gillessi) i medni miris (Albizzia julibrissin).
Kada se odlučujemo na sadnju stabla, prilikom izbora vrste moramo voditi računa o kakvoj se površini radi i koja će biti uloga stabla. Da li je to površina s nekom namjenom (rekreacijska, za odmor i sl.), služi li u "izložbene" svrhe ili ima zaštitnu ulogu (buka, prašina, vjetar) pa zavisno od toga možemo raditi prvi odabir vrste. Sadnja može biti pojedinačna kao jedno soliterno stablo i tada uglavnom odabiremo već odrasli primjerak i vrstu koja će se tu dobro uklopiti sa svojim karakteristikama i prilagoditi postojećim uslovima. U svakom slučaju moramo biti sigurni da se na mjestu planirane sadnje ne nalazi infrastruktura koja bi nam mogla poremetiti sadnju i uzrokovati naknadne probleme.
Osim ugodne sjene koju stabla pružaju, kao i zaštitne uloge koju imaju, veliki broj vrsta cvate pa su oku ugodni i s tog aspekta. Zasigurno je draže prisustvo stabla koje cvata i pritom još pruža i ugodan miris od onog koji se ne može podičiti takvim svojstvom.
Najpogodnije vrste
Od vrsta koje cvjetaju u našem podneblju najčešća su i najpogodnija: bagrem, divlji kesten, abicija, katalpa, magnolija (listopadna i zimzelena). Svaka će od njih dati maksimalan efekt ako se posadi na, za nju, idealno mjesto.
Svaka od ovih vrsta ima svoj specifični habitus (oblik). Kesten je oblikom zaobljen, albicija razgranata, a katalpa i jedno i drugo. Velecvjetna magnolija je konična, a bagrem stupast. Na osnovu ovoga vidimo da će sam oblik krošnje diktirati kako mjesto sadnje tako i razmak. Tako ćemo kestene i lipu saditi na najmanji razmak od deset metara, dok albiciju ili meliju možemo posaditi i na pet metara razmaka. Uopšteno, ne preporučuje se sadnja stabala na manjem razmaku od četri do pet metara osim izuzetno stupastih vrsta i (ili) kultivara (npr. čempresi, Fastigiata kultivari i sl.).
Kada smo odabrali sadno mjesto, moramo iskopati dovoljno veliku rupu. Neka bude duboka jedan metar, a široka i visoka isto toliko. Do jedne trećine dubine rupe dodajte mješavinu iskopane zemlje i zrelog stajskog gnojiva. Na ovaj sloj dodajte sloj humusa pa tek onda položite sadnicu da korijen ne bi došao u neposredan dodir s gnojivom. Napunite rupu do vrha, ubacite deblji kolac koji će onemogućiti pomicanje nadzemnog dijela stabla i povežite ga s biljkom gumenim povezom da spriječite oštećivanje kore. Na kraju nježno nagazite zemlju kako bi se sljubila uz korijenje, formirajte prsten oko sadnice koji će zadržavati vodu uz biljku te obavezno biljku obilno zalijte. Ovakva je procedura obavezna bilo da se radi o sadnici golog korijena, baliranoj ili kontejniranoj (u posudi).
Budući da je danas ekološka svijest ljudi sve veća, a i intenzivno se radi na njenom podizanju, želja i ambicija je gotovo svakog vlasnika malog vrtnog prostora da posadi stablo koje može imati i emotivan prizvuk jer nekada, pa i danas ponegdje, stablo se sadi pri rođenju djeteta. Danas je zbog nedostatka prostora nemoguće saditi velika i visoka stabla. Stoga se, zahvaljujući genetici, ali i naporu rasadničara i uzgajivača bilja, mogu naći biljne vrste uzgojene kao stablašice, a koje izvorno imaju oblik grma. Recimo oleandar (Nerium oleander), glog (Crategus sp.), indijski jorgovan (Lagerstroemia indica), lovor (Laurus nobilis) i sl. Sve se one mogu koristiti za sadnju u vrtovima manjih dimenzija.