Amerikanac Harison Vilard Smit na Tahitiju je početkom 20. vijeka podigao botanički vrt na 137 hektara i u njega donosio biljke iz različitih dijelova svijeta.
Među njima je bila i mikonija, danas jedna od najinvazivnijih biljnih vrsta na pacifičkim ostrvima. Ono što je nekada bilo zamišljeno kao ukras tropskog vrta pretvorilo se u dugogodišnju borbu za očuvanje autohtonih šuma.
Kada je američki botanički entuzijasta Harison Vilard Smit stigao na Tahiti, imao je prilično ambiciozan plan: na ostrvu stvoriti tropski vrt u kojem će okupiti biljke iz različitih dijelova svijeta. Za to je odabrao Papeari, područje na zapadnoj obali ostrva, gdje su ga privukli plodno tlo i klimatski uslovi. Tokom prve polovine 1920-ih kupovao je zemljišta na kojima će nastati imanje Motu Ovini, odnosno „Divlje ostrvce“, površine čak 137 hektara, prenosi Večernji.hr.
Ko je Harison Vilard Smit?
Smit nije bio običan vrtlar. Rođen je 1872. u Bostonu, diplomirao je na Harvardu, a kasnije je predavao na Tehnološkom institutu Masačusetsa (MIT). Tokom Prvog svjetskog rata služio je u američkim oružanim snagama, a nakon odlaska iz akademskog svijeta oko 1920. godine učestvovao je u naučnoj ekspediciji u unutrašnjosti Bornea. Tamo je proučavao biljni svijet i tropsku poljoprivredu, iskustva koja će kasnije primjenjivati na Tahitiju.
Prema nekrologu objavljenom u časopisu „Pacific Islands Monthly“ u martu 1947, Smit je na svom imanju, o vlastitom trošku, godinama prikupljao ukrasno drveće, voćke i druge korisne biljke iz Indonezije, Burme, Madagaskara i drugih krajeva.
Nije ih zadržavao samo za sebe. Nakon što bi ih uzgojio i razmnožio, dijelio ih je lokalnim uzgajivačima. Drvoredi koji su krasili jednu od glavnih avenija u Papeeteu takođe su bili njegov poklon stanovnicima ostrva.
Na imanju Motu Ovini postepeno je zasadio stotine različitih vrsta cvijeća, biljaka i egzotičnog drveća iz Amerike, Azije i Afrike. Vrt je vremenom postao poznat kao Botanički vrt Harisona Smita, a njegovo ime ostalo je povezano s jednim od važnijih botaničkih lokaliteta na Tahitiju.
Kako je jedno ukrasno drvo postalo prijetnja?
Međutim, među biljkama koje je Smit donio nalazila se i jedna čije će posljedice postati vidljive tek decenijama kasnije.
U aprilu 1937. u vrtu je zasadio mikoniju (Miconia calvescens), stablo porijeklom iz tropskih šuma Srednje i Južne Amerike. Prema istraživanju francuskog biologa Žan-Iva Mejera, biljka je u oktobru iste godine posađena na otvorenom.
Mikonija je tada bila cijenjena kao ukrasna vrsta zbog velikih, baršunastih listova, tamnozelenih s gornje strane i ljubičastih s donje. U hortikulturnim krugovima smatrala se izuzetno atraktivnom biljkom.
Smit je preminuo 2. januara 1947. u svom domu na Tahitiju, nakon duge bolesti. Imao je 74 godine. Njegov prijatelj i saradnik, poljoprivredni stručnjak Žan-Mari Bube, naslijedio je botanički vrt, ali se održavanje tako velikog imanja pokazalo zahtjevnim.
Vrt je kasnije mijenjao vlasnike i upravnike, a periodi zanemarivanja dodatno su obilježili njegovu istoriju. U međuvremenu je mikonija počela izlaziti van granica vrta. Njeno širenje nije bilo naglo niti odmah prepoznato kao ozbiljan problem. Međutim, stablo je imalo nekoliko karakteristika koje su mu omogućile da se postepeno nametne u životnoj sredini. Može narasti i do 1,5 metara godišnje, a plodove počinje stvarati nakon četiri do pet godina. Jedno stablo proizvodi ogroman broj sitnih sjemenki koje raznose ptice, voda i ljudi, na primjer na obući i opremi. Sjeme može dugo ostati u tlu i proklijati kada se za to stvore povoljni uslovi.
Zašto se mikonija tako brzo proširila?
Problem je dodatno pogoršavala činjenica da mikonija u novoj životnoj sredini nije imala prirodne neprijatelje koji bi njen rast držali pod kontrolom. Stvarala je guste sastojine i široku krošnju koja je propuštala veoma malo svjetlosti.
Autohtone biljke, posebno one koje rastu u nižim slojevima šume, zbog toga su gubile prostor i uslove potrebne za opstanak. Posljedično su bili ugroženi i životinjski organizmi koji zavise od tih biljaka.
Može li se zaustaviti ekološka katastrofa?
Prema podacima francuske Kancelarije za biodiverzitet, mikonija je na Tahitiju postala invazivna vrsta koja ozbiljno ugrožava tropske šumske ekosisteme.
Naučne procjene objavljene u radu o njenom širenju na pacifičkim ostrvima navode da je do 2011. bila prisutna na više od 80.000 hektara u Francuskoj Polineziji.
Na Tahitiju je zauzela veliki dio šumskih površina, a njeno širenje nastavilo se i na druga ostrva. Tek 1988. pokrenut je zajednički istraživački i program kontrole mikonije u Francuskoj Polineziji, nakon što su vlasti prepoznale razmjere ekološke štete.
Dvije godine kasnije biljka je proglašena štetnom vrstom, a zabranjeni su i njen uzgoj i prevoz između ostrva. Uklanjanje je uključivalo ručno čupanje manjih biljaka, sječu većih stabala i tretiranje panjeva herbicidima. Uprkos dugogodišnjim naporima, potpuno iskorjenjivanje nije postignuto.
Mikonija se proširila i na Havaje i Novu Kaledoniju, gdje je takođe postala ozbiljan problem za očuvanje prirodnih šuma.
Istraživači pritom upozoravaju da se njeno suzbijanje ne može svesti na jednokratno uklanjanje stabala jer sjeme ostaje u tlu, a biljke se mogu ponovo pojaviti godinama kasnije. Botanički vrt koji je Smit stvorio ipak nije nestao. Nakon perioda propadanja, 2017. njegovo upravljanje preuzela je turistička služba Francuske Polinezije, a prostor je obnovljen. Danas nosi njegovo ime.