Sjedište prvog pozorišta u BiH

Despića kuća u Sarajevu nacionalni je spomenik i predstavlja jedan od rijetko očuvanih objekata s jasno prikazanom arhitektonskom istorijom.

Najstariji dio kuće datira iz 17. stoljeća, a građena je u četiri faze. Na objektu i u njegovoj unutrašnjosti može se vidjeti graditeljski prelaz sa osmanskog na autrougarski stil gradnje.

Kuća je dobila naziv po uglednoj trgovačkoj pravoslavnoj porodici Despić, koja je tu živjela. Kako je porodica napredovala tako je i kuća proširivana. Porodica Despić je u svojoj kući osnovala i pozorište, koje je zapravo bilo prvo domaće pozorište na tlu Bosne i Hercegovine.

Ovaj nacionalni spomenik nalazi se na uglu Obale Kulina bana i Despićeve ulice u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od Latinske ćuprije i u vlasništvu je Muzeja Sarajeva.

"Ovo je depandans Muzeja Sarajeva. Potomci Despića su 1969. godine kuću s namještajem poklonili gradu Sarajevu. Uslov je bio da kuća bude muzejski prostor, gdje će biti prikazani život i kultura srpskog, odnosno pravoslavnog staleža u Sarajevu", kaže Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić, muzejski savjetnik i etnolog, koja nam je bila domaćin tokom posjete Despića kući.

Beljkašić-Hadžidedićeva ističe da je kuća kao muzejski prostor bila kratko otvorena. Zbog lošeg stanja, koje se u ratno vrijeme još više pogoršalo, zatvorena je od 1971. godine. Sada se završavaju pripreme za ponovno otvaranje Despića kuće za posjetioce.

Etnolog Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić napominje da rekonstrukcijom objekta, unutrašnjosti i namještaja, koja traje godinama, žele prikazati način života ne samo porodice Despić, nego uopšte građanskog staleža od 1780. godine do tridesetih godina 20. vijeka.

Despići se bavili krznarskim zanatom

"U vrijeme turske uprave kompletan život gradskog stanovništva je bio pod direktnim orijentalnim uticajem. Obilaskom kuće vidjećete da su u namještaju prevladavale sećije na kojima se sjedilo, a spavalo se na podu. Postojale su musandre, vrsta ugrađenih drvanih plakara", priča Beljkašić-Hadžidedićeva.

Dodaje da su razlike između namještaja u kršćanskim i muslimanskim kućama bile minimalne.

"Kod muslimana zastirke na sećijama su bile raznih boja, a kod kršćana samo bordo boja. Ne znamo zašto. U katoličkim kućama se mogao vidjeti križ na zidu, a u pravoslavnim ikone s kandilom. Kada ste ulazili u takve kuće, jedino ste po tome mogli poznati da nisu muslimanske", objašnjava Beljkašić-Hadžidedićeva.

Za Despiće kaže su bili vrlo poznata zanatlijska i trgovačka porodica. Predak porodice Despić doselio se 1760. u Sarajevo iz Hercegovine.

"Oženio se sarajevskom djevojkom Despom i njihovi sinovi prezivali su se i po ocu i bili prozvani u Sarajevu kao Despići, Despini sinovi. Oni su kasnije zadržali to prezime. Bavili su se čurčijskim zanatom (krznarskim). Sarajevo je bilo jedan veliki trgovački centar u Osmanskom carstvu, gdje su dolazili karavani i s Istoka i sa Zapada. Muslimani su uglavnom bili orijentisani na trgovinu s Carigradom, dok su kršćani i Jevreji trgovali i sa Zapadom", podsjeća Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.

Zbog bogatstva "jeli zlatnim kašikama"

Sarajevo je tada bilo središte trgovine između Carigrada, Beča, Budimpešte i Trsta. Među svim zanatlijama u gradu Sarajevu najbogatiji su bili kujundžije i čurčije.

"U ono doba bio je modni trend da se nosi odjeća od krzna, a Despići su trgovali krznom od Ankone, Beča, Trsta do Marselja. Početkom 19. vijeka bio je najveći procvat porodice Despić. Postojale su legende u starom Sarajevu da Despići jedu zlatnim kašikama, toliko su bogati. Jedan od tih prvih Despića koji se oženio Despom je 1780. godine ovdje u nekadašnjem Latinluku kupio malu kuću, od koje je danas u sklopu ovog objekta ostala magaza i jedna soba. Onda je nekoliko godina nakon toga dokupio susjednu kuću i stavio je pod zajednički krov. Porodica se povećava, materijalno je u boljem stanju, pa oni 1820. godine uz ovu zgradu dograđuju još jednu veliku sobu na spratu i opet sve pod zajednički krov. Sada imamo kuću u tri faze. Onda je krajem 19. vijeka porušen starinski dio na spratu i napravljen sprat po zapadnoevropskom modelu s kompletnim namještajem", precizirala je muzejska savjetnica Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.

Obilazak Despića kuće počeli smo od pozorišne sobe, u kojoj su sećija, nekoliko jastuka na podu i mangala (vrsta peći u koju se stavlja žar drvenog uglja). Plafon je oslikan, a na zidovima su portreti hadži Makse Despića i njegove supruge Zlatke. Prve predstave u njihovoj kući počele su se igrati oko 1870. godine.

Predstave u kući samo za izabrane goste

"Braća Makso i Mićo Despić ovdje su osnovali amatersko pozorište, opet po ugledu na izvjesnog engleskog konzula Holmsa, koji je za svoje goste znao organizovati privatno pozorište. Tokom dana su Despići ovdje boravili, a noću bi organizovali predstave. Ovdje su uglavnom priređivali komade Jovana Sterije Popovića i to za svoje srodnike, izabrane goste", priča Beljkašić-Hadžidedićeva ističući da je ovo bilo prvo domaće pozorište ne samo u Sarajevu, već u cijeloj BiH.

Na jednom od zidova pozorišne sobe, tačnije drvenom dodatku, uskoro će biti postavljen rodoslov cijele porodice. Iz pozorišne sobe se vraćamo u najstariji dio Despića kuće i obilazimo takozvanu maminu sobu.

"Možete vidjeti tipičnu musandru, peć od lončića, ogledalo, na zidu ikonu i kandilo, zatim ibrik, seharu. Spavalo se na podu. Po danu se postelja savijala i ostavljala u ormar", ističe etnolog Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.

Pokazala nam je anteriju (haljinu koja se nosila u to vrijeme) izuzetno visokog kvaliteta sa zlatnim nitima. Iz mamine sobe prešli smo u babinu - sobu hadži Makse Despića.

"Na prozorima i vratima se nalaze čelični poklopci. To je svojevrsna zaštita od požara koji nisu bili rijetki u Sarajevu", objašnjava nam Ljiljana.

Pažnju nam je privukao zastor na jednom dijelu musandre. Iza zastora je tajni prolaz u gornji dio kuće, koji je vodio stepeništem.

Potom smo se, ne tajnim prolazom, već regularnim unutrašnjim drvenim stepeništem popeli u gornji dio kuće. U gostinjskoj sobi se može vidjeti prelaz uređenja kuće s orijentalnog na zapadnoevropski stil. Ovu prostoriju ukrašavaju luster, oslikana tavanica, mala savremena sećija, ogledalo iz Venecije, sat koji je hadži Makso donio iz Engleske i komoda koju je dobio od jednog francuskog konzula.

"Sa druge strane, ostavio je mangalu i dio orijentalne sećije. Možete vidjeti stalak na kojem je čitao Bibliju, a koji je vjerovatno donio s hadža iz Jerusalema, gdje je bio dva puta. Tavanica je građena u obliku koji se zove kube, što je neuobičajeno i velika je rijetkost", dodaje Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.

Potom obilazimo spavaću sobu u kojoj su boravili hadži Maksin sin i njegova supruga Austrijanka, a zatim salon u kojem su Despići takođe primali goste. U vitrinama salona izloženi su servisi za kafu iz Engleske. U uglu se nalazi savremena keramička peć.

Dnevnim boravkom (trpezarijom) dominira drvo - izrezbareni sto i stolice, a u uglu se nalazi klavir koji je u to vrijeme u kućama bio rijetkost.

Posjetu Despića kući okončali smo razgledanjem svojevrsne spomen-sobe. U njoj su izložene slike na kojima su zabilježeni detalji iz života porodice Despić.

Kuća oštećena granatiranjem

Despića kuća je u vrijeme rata od 1992. do 1995. godine bila znatno oštećena. Godine 1993. od posljedica granatiranja uništeni su krovna konstrukcija, fasada i okapnice, zbog čega su nastala oštećenja u unutrašnjosti.

Zahvaljujući prije svega Fondaciji "Kulturno nasljeđe bez granica" iz Švedske i upornosti zaposlenih u Muzeju Sarajevo, objekat je obnovljen.

"Prije smrti je napravio testament koji je odudarao od tadašnjih shvatanja. Naredio je da niko ne smije da se skuplja u kući kada on umre, da se ne čašćava, da niko ne nosi crninu. I od svojih para odredio je da se podijeli sirotinji katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i jevrejskoj. Kada je umro cijelo Sarajevo mu je došlo na sahranu, a povorka je krenula iz Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji", ističe Hadžidedićeva.

Dodaje je kako je Makso Despić, navjerovatnije, ukopan na starom pravoslavnom groblju na Koševu.