Činjenica da lik Josipa Vancaša prisvajaju svi u regionu, sigurno mnogo govori, ali ono što je nepobitno jeste da je rođen u mađarskom gradu Sopronu i da je najveći dio života proveo u Sarajevu, u kome je i projektovao veći dio svog opusa.
Ovaj znameniti arhitekta je rođen 1859. godine i nakon studija u Beču dolazi u Sarajevo, gdje boravi i stvara narednih 38 godina, odnosno tada prelazi u Zagreb, gdje je i preminuo 1932. godine u 74. godini. Posmatrano s ove distance može se konstatovati da će se teško u Bosni i Hercegovini pojaviti produktivniji stvaralac i tako uticajna i bitna ličnost iz svijeta arhitekture. Naime, za vrijeme profesionalnog djelovanja on je iza sebe ostavio izvedeno po njegovom projektu 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palata, 10 administrativnih zgrada za upravu i šest hotela, te još nekolicinu drugih objekata, što je svakako impozantna cifra i za današnju tehnologiju. Definitivno se radi o osobi koja je najviše doprinijela da tadašnji bosanski gradovi, pogotovo Sarajevo, dobiju obrise evropskih metropola tog doba i oslobode se principa oblikovanja koji su vladali u doba Otomanske imperije na ovom prostoru. Ono što je specifično za Vancaša jeste da je primjenjivao motive više istorijskih stilova, kako romanike, tako i gotike, pa sve do renesansnih elemenata, u poznijim godinama čak i elemente secesije. Ta sinteza više pravaca vidljiva je na njegovom prvom kapitalnom projektu u Bosni i Hercegovini. Naravno, misliom na katedralu Srce Isusovo u Sarajevu, gdje se kombinuju dijelovi i romanike i gotike i dobija se skladna prostorna cjelina.
Za razliku od katedrale, njegovo drugo značajno djelo, u kojem je danas Predsjedništvo BiH, tadašnja zgrada Zemaljske vlade, ima već ranoresansnu formu, koja je bez ikakve dvojbe najprepoznatljivija u Firenci. Osim ova dva objekta, i pošta u Sarajevu je njegovo djelo, kao i nekadašnji hotel "Grand", današnji Zavod za platni promet, koji čini zaleđe sadašnjoj "Vječnoj vatri", te zgrada gdje se nalazi Muzička akademija. Osim Sarajeva, on radi projekte i za objekte u Varešu, Konjicu, Kiseljaku i mnogim drugim mjestima po državi, a osim toga njegova djela možemo vidjeti kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj. Svakako da su najznačajniji objekti u tim državama hotel "Union" u Ljubljani, odnosno palata Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Osim projektantskim radom, on se intenzivno bavi i zaštitom kulturno-istorijskog nasljeđa i 1911. predaje Skupštini Rezoluciju o zaštiti spomenika kulture u BiH. Produktivnost kojom je stvarao Josip Vancaš je više nego impresivna i to je svakako čovjek kome možemo zahvaliti za prve značajnije objekte javne arhitekture koja je imala reprezentativan karakter i objekte koji će još dugi niz vijekova predstavljati ponos gradova u kojima su izgrađeni. Posmatrajući njegov cjelokupni opus, od projektovanja do urbanizma, preko revitalizacije kulturno-istorijskog nasljeđa, možemo konstatovati da se radi o ličnosti koja je najviše zadužila graditeljstvo u Bosni i Hercegovini i dala smjernice za evropski put iste.
