Gotovo svi smo nekada prošli pored stana ili kuće ispred čijih vrata stoji nekoliko pari cipela, dječjih patika, papuča ili sandala.
Dok će jedni takav prizor odmah povezati s neredom, drugi u njemu vide sasvim normalnu sliku doma u kojem se neprestano dolazi i odlazi.
Ipak, izgled ulaznog prostora može ponešto govoriti o životnim navikama ukućana, njihovim prioritetima i odnosu prema redu, piše "Sensa".
To, naravno, ne znači da se na osnovu nekoliko pari cipela može pouzdano procijeniti nečija ličnost ili porodični život. Ipak, način na koji uređujemo prostor često jeste povezan s našim navikama i svakodnevnim ritmom.
Nije svaki nered isti
Porodice u kojima obuća često ostaje pored vrata mogu jednostavno imati opušteniji odnos prema savršenom redu.
Umjesto da svaka stvar odmah mora biti vraćena na svoje mjesto, prioritet mogu imati svakodnevne obaveze, druženje i vrijeme provedeno s porodicom.
Takva slika posebno je česta u domovima u kojima ima djece. Ukućani dolaze i odlaze, djeca utrčavaju i istrčavaju, a kroz vrata prolaze prijatelji i rođaci, pa je teško očekivati da hodnik u svakom trenutku izgleda besprijekorno.
Nekoliko pari obuće na ulazu zato samo po sebi ne znači da su ljudi koji tu žive neuredni ili neorganizovani.
A šta može govoriti potpuno uredan hodnik?
S druge strane, postoje ljudi kojima je važno da ulaz u dom uvijek bude raščišćen i da svaka stvar ima svoje mjesto.
Takve osobe često cijene rutinu, organizaciju i jasno definisan red, koji im može pružati osjećaj kontrole i stabilnosti.
Ni jedan ni drugi način nije nužno bolji. Riječ je prije svega o različitim navikama, prioritetima i načinu života.
Problem nastaje kada povremeni svakodnevni nered preraste u dugotrajnu zapuštenost. Ako se stvari neprestano gomilaju i ukućani nemaju energije ni za osnovno održavanje prostora, iza toga ponekad mogu stajati umor, preopterećenost ili stres.
Djeca potpuno mijenjaju sliku doma
Posebno treba biti oprezan pri donošenju zaključaka o porodicama s malom djecom.
Roditeljima je često važnije da vrijeme i energiju posvete djeci i svakodnevnim obavezama nego tome da svaki par cipela odmah završi u ormariću.
Zbog toga izgled hodnika nije dovoljan da bi se zaključivalo kakvi odnosi vladaju među ljudima koji žive iza tih vrata.
I tvrdnje da nekoliko razbacanih cipela nužno znači topao i blizak dom, ili da savršeno uređen ulaz ukazuje na hladnu atmosferu, treba uzeti s rezervom. Takvi zaključci ne mogu se donositi samo na osnovu izgleda prostora.
Dom ne mora izgledati kao iz kataloga
Dom je prije svega prostor u kojem se živi, a ne izložbeni prostor.
Nekome će nekoliko pari cipela pored vrata smetati, dok ih drugi gotovo neće ni primijetiti. Mnogo više od samog izgleda hodnika o ljudima govore njihove svakodnevne navike, odnosi i način na koji se osjećaju u vlastitom domu.
Zato sljedeći put kada ispred nečijih vrata ugledate nekoliko pari razbacane obuće, ne mora značiti da iza njih žive neuredni ljudi. Možda je to jednostavno trag užurbanog dana i doma u kojem se mnogo ulazi i izlazi, prenosi