Kažu da se čovjek s prirodom ne treba poigravati. Kada se nađete na jedrilici na nemirnom moru, dok vjetar neumorno udara u jedra, a voda talasa kao da ste u ljuljašci, shvatite da je ova narodna izreka tačna.
Upravo u takvim (ne)prilikama našlo se petnaestak bh. novinara, od kojih je većina nedavno imala priliku da prvi put iskusi čari i opasnosti jedrenja.
Na ovu avanturu, iako vremenske prilike nisu obećavale spokojno putešestvije, ukrcali smo se u mjestu Solin kod Splita u Hrvatskoj.
Cilj je bio da se pripadnici "sedme sile" opuste od svakodnevnog stresa, uživaju u razgledanju krajolika i okuse život onih čijim venama teče "plava" krv.
Još na obali vjetar je nemilosrdno udarao i činilo se da nosi sve pred sobom, ali je stručna ekipa, zadužena za upravljanje "brodićima", procijenila da su ispunjeni svi uslovi da se s krstarenjem može početi.
Bez oklijevanja, podijeljeni u ekipe, ukrcali smo se na tri jedrilice i avantura je mogla da počne.
Prvih nekoliko minuta provedenih iznad dubina nemirnog Jadranskog mora, dok jedrilicu pogoni motor, čini vam se da ste sigurni onoliko koliko i na tlu.
Krv se ledi: Umirujući zvuci motora, vjetra i talasa, te miris morskog vazduha, obećavaju relaksaciju.
Međutim, kada motori budu ugašeni, a pogon prepušten vjetru i talasima, "Salona", kako se zvala jedrilica na kojoj smo krstarili, postaje mjesto na kojem vam se ledi krv u žilama.
Naime, jedrilice počinju da se naginju, ljuljaju se nošene morem, a potpomognute vjetrom, tako da vam se čini da se nalazite na "Titaniku".
Dok vam skiper obećava da niste u opasnosti, vjetar i talasi daju sasvim drugačiju sliku položaja u kojem se nalazite. Sve što vam preostaje jeste da vjerujete u to da se ništa nepredviđeno neće dogoditi, te da će vam noge uskoro dodirnuti kopno.
Panika među "moreplovcima", koja je nakratko zavladala, nestala je kada su nam domaćini na "Saloni" dali čvrsto obećanje da se jedrilica ne može prevrnuti.
Osjetite neopisivo olakšanje kada vas uvjere da ne pamte da se nesreća desila, te da je naginjanje sasvim normalna pojava, u kojoj bi trebalo da uživamo kao i u svakoj drugoj avanturi.
"Opipavanje pulsa": Valjda su nas skiperi prethodno namjerno htjeli držati u neizvjesnosti. Možda su čak željeli da se uvjere da li su novinari zaista hrabri onoliko koliko se priča. Ali, kako god, mora se priznati, nikome nije bilo svejedno dok nismo saznali da smo sigurni.
Ta spoznaja našu sliku o jedrenju obojila je veselim bojama. Čuli su se monolozi poput "nije bilo straha, samo sam se malo osjećao čudno".
Tek tada shvatite da vi, zapravo, niste u opasnosti, već u povlaštenom položaju. Uživati na Jadranu, na jedrilicama vrijednim stotine hiljada evra, nije mala stvar, zar ne?
Diskusija o tome ko je bio najmanje hrabar, doskorašnjim "Robinzonima" bila je omiljena tema. Naravno, strah su svi odbacivali, reklo bi se, po principu "poslije bitke svi su generali".
Skiperi AD "Brodovi" iz Soluna, ogranka "Prevent" grupacije, koja proizvodi jedrilice na kojima smo uživali, objašnjavali su nam kako se upravlja "Salonom". Nije izgovorio ni nekoliko rečenica, a već su se počeli javljati dobrovoljci koji su željeli da se okušaju u ulozi "kapetana".
Ostatak putovanja bili smo prepušteni opuštajućem talasanju, "začinjenom" burom koja nas je više podsjećala na povjetarac, te razgledanju okruženja - Splita i ostrva.
Pored nas su, s vremena na vrijeme, prolazili manji gumenjaci, ali i ogromni brodovi, iz kojih smo uredno pozdravljani.
Sve tri jedrilice u kojima smo u grupama bili smješteni lagano su se ljuljale i odmicale daleko od obale. Shvatili smo da se takva prilika u životu rijetko ukaže. I znali smo to da iskoristimo.
Nekoliko sati kasnije, vratili smo se u pristanište. Vrijeme je brzo prošlo. Opšti utisak je bio da čari jedrenja nije moguće opisati. Treba ih osjetiti.