Još odmalena pamtim strašne fotografije iz školskih udžbenika i čitanki o Ćele-kuli - tornju u gradu Nišu sagrađenom od ljudskih lobanja. I još od tih vremena imao sam želju da posjetim to mjesto i lično doživim do koje mjere se čovjek može srozati i koliki nivo brutalnosti može pokazati prema svom bližnjem.
Turska osveta
Kao što je većini čitalaca poznato, priča o Ćele-kuli počela je Prvim srpskim ustankom, koji je Karađorđe Petrović zajedno sa srpskim prvacima digao protiv turske vladavine Srbijom.
U resavskom kraju, u dogovoru s Karađorđem, seljake i rodoljube na ustanak je inspirisao vojvoda Stevan Sinđelić, koji je tokom ustanka pokazao izuzetnu ličnu hrabrost, ali i veliki vojnički dar, izvojevavši brojne pobjede nad neprijateljem.
U svojoj posljednjoj bici, Sinđelić, zajedno s nekoliko hiljada saboraca, blizu sela Kamenica, našao se u turskom okruženju na brdu Čegar. Uvidjevši da nema nikakve šanse protiv višestruko brojnijeg neprijatelja, Sinđelić je odlučio da aktivira barut u skladištu oružja i digne u vazduh sebe, svoje saborce, ali i više hiljada Turaka. Niški Huršid-paša, razljućen time što je Sinđelić svojim činom ubio toliko turskih vojnika, naredio je da se izginulim Srbima skinu glave, koje je onda očistio od kože i kose, te poslao u Carigrad turskom sultanu kao znak da je srpski ustanak ugušen. Od dijela ovog strašnog vojnog plijena, na jednom od prilaznih puteva u Niš, naredio je da se podigne kula. U početku su se tu nalazile 952 srpske glave, ali ih je do danas ostalo ugrađeno u kuli svega 58. Najveći dio ostalih glava krišom su izvadile porodice, kako bi ih sahranile u porodične grobnice.
Lamartinov zapis
Ako se ka Ćele-kuli navodite putem Google Mapsa, treba da znate da je lokacija pogrešno unesena, nalazi se nekih 300 metara dalje, usred lokalnog niškog predgrađa, što putnika namjernika može pokolebati u namjeri da potraži lokaciju. Nakon što smo se o pravoj lokaciji informisali kod mještana, prošli smo kroz haustor zgrade i izlašli na Bulevar Zorana Đinđića.
Kula se od kraja XIX vijeka nalazi natkrivena u žutoj kapelici, kako bi bila zaštićena od kiše, snijega i vjetrova. Ulaz u toranj košta dva evra, a ono što je odmah upalo u oči je koliko je toranj, zapravo, malen. Širok je manje od tri metra, a lobanje su od elemenata i dodira znatiželjnih turista zaštićene staklom.
S lijeve strane nalazi se tabla sa zapisom francuskog pjesnika Lamartina, koji je po povratku sa putovanja po istoku prošao kroz Niš i prvi ostavio pisani trag o Ćele-kuli.
Na tabli stoji Lamartinov zapis:
"Stigoh u ravnicu kod Niša. Sunce je peklo. Na jednu milju od varoši otprilike, ugledah široku bijelu kulu gdje se uzdiže usred ravnice, blistajući kao pariski mermer. Staza je vodila k njoj. Priđoh joj bliže, sjedoh u hlad kule da se malo odmorim. Tek što sam sjeo, podignem oči spomeniku i vidim da su njegovi zidovi, za koje mi se učinilo da su sagrađeni od mermera ili od bijelog kamena, načinjeni od ljudskih lobanja, poređanih u ravnomjerne redove. Ove lobanje i ova čovječja lica, oguljena i pobijeljela od kiše i sunca, oblijepljena s malo maltera, obrazovali su slavoluk koji me je zaklanjao od sunca. Na nekima je još preostalo kose koja je lepršala na vjetru kao lišaj i mahovina; jak i svjež povjetarac duvao je sa planina, prodirao u mnogobrojne šupljine glava, lica i lobanje i u njima izazivao tužno zviždanje. Rekoše mi da su to lobanje poubijanih Srba u posljednjem ustanku za slobodu. Pozdravih okom i srcem ostatke ovih junačkih ljudi, čije su odsječene glave postale kamen temeljac nezavisnosti njihove otadžbine".
Lamartinov zapis ovdje se završava, ali u njegovoj knjizi se nalazi i nastavak:
"Zato narod koji ima ovakve spomenike ne može nikada propasti. Srbija, u koju ćemo sad ući, sad je slobodna. Uskoro će Srbi uzeti i sam Niš: neka sačuvaju ovaj spomenik. On će njihovoj djeci pričati šta vrijedi nezavisnost jednog naroda, kazujući im po koju su je cijenu njihovi očevi platili".
Sinđelićeva lobanja
Na centralnom dijelu pijedestala stoji i lobanja koju su Turci podigli na vrh kule kada su u nju ugrađivali srpske glave. Vjeruje se da je to glava vojvode Sinđelića, mada to nikad nije dokazano.
Iznad lobanje nalazi se Sinđelićev portret i zapis o toku njegove odsudne bitke na Čegru.
Sa suprotne strane kule nalazi se spomen-ploča Karađorđu podignuta 1904. godine, na stogodišnjicu dizanja Prvog srpskog ustanka. Ono što je posebno zanimljivo, ploču su podigli učenici i učenice niških narodnih škola, potomci ljudi čije su glave ugrađene u toranj.
Ispod spomen-ploče niških učenika nalazi se i spomen-ploča Karađorđu, Sinđeliću i čegarskim junacima, podignuta iste godine.
Ispred kapelice, sa strane okrenute ka glavnom ulazu, nalazi se spomenik vojvodi Sinđeliću, podignut 1938. godine. Na ploči uz spomenik stoji sljedeći natpis:
"Namjerniče, stani! Čegru se okreni. Neka ostanu tebi u vječnoj uspomeni junaci s Čegra, slobode tvorci. Sinđelić Stevan i njegovi borci".
Iako je naša posjeta kuli pala u radni dan, nismo očekivali da će biti puno posjetilaca. Međutim, za sat vremena koliko smo proveli na tom mjestu izredalo se nekoliko turističkih grupa s više desetina ljudi. Među njima se mogu prepoznati domaći Srbijanci, ali i strani turisti, a po akcentu mogli smo zaključiti da se radi o Francuzima, Italijanima i Austrijancima.
Dok su se domaći posjetioci više zainteresovali za istorijske činjenice o bici, strani turisti su pokazivali pomiješana osjećanja divljenja i strahopoštovanja prema ugrađenim lobanjama.
Na povratku prema automobilu u glavi se motala samo jedna misao: Junaci čije su glave ugrađene u kulu bili su ljudi koji su sanjali o slobodi svoje zemlje i svog naroda. Slobodi, koju današnje generacije uzimaju suviše olako...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
